Novi "kaplar od ambulante", sto mu je postao zvanicni nadimak, dobio je zadatak da deli pacijentima propisanu terapiju sjedinjujuci u sebi poslove medicinskog tehnicara i apotekara - sto je znacilo da u toku radnog dana treba da da stotinak injekcija i da izda pedesetak kutija lekova iz prirucne apoteke. On, koji je dogurao do apsolventskog staza sa iskustvom od tri date injekcije uz ucinak jedne iskrivljene igle, jednog iscurelog penicilina i jednog pacijenta koji se drzao za debelo meso kad god bi ga video na praksi u "Internoj B". U posao je trebalo da ga uvede Nusret,
U trci za Belu kuću, Barak Obama nastoji da ubedi belo i hispanoameričko biračko telo, naročito kada je reč o siromašnim slojevima. Smanjeni socijalni sadržaji njegovog programa, kao i opšta prihvatljivost njegovih govora, možda su zapravo hendikep. Njegova kampanja, isto kao i uključivanje u vladu nekoliko ministarki "različitog porekla", postavlja granice egalitarnom pristupu, ograničavajući se na uspon - ili promociju - nekoliko ličnosti.
Tokom kampanje Baraka Obame, "rasno pitanje" dva puta je izbijalo na površinu. Prvi put januara ove godine, na dan pobede ovog kandidata na preliminarnim izborima u Južnoj Karolini. Odgovarajući na komentare Vilijama Klintona koji je ovaj rezultat pripisao velikom broju crnačkih glasova u Karolini, gomila odana Baraku Obami dočekala ga je skandirajuci: "rasa nije važna!"
Mama-Kengurica i Sestra-Slobodanka (SS) u epizodi: INTENZIVNA NEGA, dan prvi
UPOZORENJE: Trudnice i žene koje nisu rađale čitaju na sopstvenu odgovornost.
Prvo lice koje sam videla nakon što sam oči otvorila, bilo je lice anesteziologa (onog što nije "svaki"). Dišem nepravilno, grabim vazduh kao da štucam, a on mi drži maskuNe može da se snimi zatvorski film, a da se u njemu makar na nekoliko sekundi ne pojavi neki homoseksualac. To nekako ide zajedno. Kao što vojska, internati, manastiri, semeništa, karantini i homoseksualnost idu zajedno. Kao što su nekad policija i homoseksualnost išli zajedno sve dok se žene nisu masovno uposlile u istoj i sve pokvarile. Sve te istopolne institucije i družine imaju predznak homo, i taj predznak je sve veći što se oni više trude da ga se otarase.
Homoseksualci u zatvoru su postali stub popularne kulture, i to su mahom napaljene čike s brkovima, koji iskolačenih očiju gledaju svoju žrtvu dok se tušira. Oni oblizujući jezikom usne čekaju da žrtvi ispadne sapun, kako bi je zaskočili. Ta priča o ispadanju sapuna je toliko popularna, da je preživela uprkos činjenici da većina već godinama za tuširanje koristi isključivo shower gel. Postoje teorije zavere da je shower gel stvoren kako bi se stalo na put incidentima sa ispadanjem sapuna. Proklet bio izumitelj shower gela.
Gost autor: Duško Medić
Na nagovor moje prijateljice Vlastimire pokušaću da zainteresujem vašu pažnju za dešavanja oko rušenje AP Vojvodine koje se odrigralo pre tačno dvadeset godina, onda kada sam imao svega petnaest.
Naime, kao i većina tadašnjih tinejdžera nisam pokazivao zainteresovanost za politiku, osim kada sam kao predsednik omladine osnovne škole, 1986. godine (tada sam imao četrnaest) delegiran
pARTicipacija from Jasmina Tesanovic on Vimeo.
Nakon najnovijeg fudbalskog derbija organi gonjenja uhapsili jos 24 huligana zbog divljanja po ulicama i strpali ih iza resetaka. I to je u redu.
Domaci korisnici fejsbuka vec duze vreme vode pravi PR rat preko dve grupe na ovoj mrezi, glede jednog drugog zvezdinog huligana, gde se jednoj grupi zahteva pravda za Urosa, a u drugoj se, pak, tvrdi da je pravda stigla Urosa, decka koji je pokusao da nahrani zandara u civilu zapaljenom bakljom i koji je osudjen na 10 godina bukagija.
Strucna, manje strucna, nestrucna, laicka, dobronamerna i zlonamerna javnost jedinstvena
There is no need to state the obvious - T.S. Eliot
Ovaj trik sam naučio od gordanac: napišes blog sa engleskim naslovom, i onda je vidljiv na naslovnoj strani mnogo duže. A ja želim da ovaj blog bude vidljiv jer će, nadam se, nekome biti od praktične koristi. Zato sam mu stavio takav naslov.
Kad je svakodnevno korišćenje kompjutera u pitanju, svi smo mi samouki.
OK, skoro svi.
Desi mi se nekad da
Neverovatno, ali unazad 20 godina Srbija ponavlja greške tako što ne ide u susret događajima, ignoriše predviđanja, pa zateže gde treba i gde ne treba do pucanja i onda naglo popušta više nego je od nje i traženo.
Kada je Kosovo u pitanju dovoljno je navesti da je posle odbijanja sporazuma iz Rambujea prihvaćena mnogo nepovoljnija varijanta, a da ne govorimo da je zemlja bila i bombardovana. Sličan primer je i sa Z-4, kada je Babić jurio Galbrajta da ga potpiše ali je već bilo kasno.
Kada je u pitanju EU prvo smo kao svim silama molili i tražili
pomalo nostalgičan update jednog starog teksta u četiri i po slike
Slika prva
U filmu Geto – tajni život grada, autora Ivana Markova [1] glavni junak-narator Goran Čavajda – Čavke kroz priču o ličnoj emotivnoj istoriji govori i o istoriji mučnih godina između 1991 i 1995. u kojima se ustoličavao duh provincije koja je, sasvim izvesno, uništila urbani Beograd:
Čavke je roker. O sebi govori kao o pripadniku jedne izgubljenje i potrošene generacije. Ima trideset i tri godine i oseća se prestar da nešto novo započne a premlad da se pomiri sa onim što se dešava. Luta gradom (Beogradom), u koji je pre nekoliko godina beskrajno verovao, posećuje mesta gde se još uvek svira prava muzika, lamentira nad potrošenom energijom i vremenom... Glasno se pita kako je moguće da pobede oni koji nisu bili ni pametniji, ni lepši, ni talentovaniji, pa čak (u početku) ni brojniji. Pri kraju filma Čavke odlazi na jedan koncert tzv, narodne muzike. U sportskoj hali, na čuvenom “Poselu ”, okupilo se desetak hiljada ljudi. Bez mimike, bez ikakvog gesta, Čavke stoji okružen čudnom mešavinom veoma mladih i sredovečnih ljudi, dok najstrašnija muzika pokreće tela lica i gomile. Dok nije došao među njih Čavke nije bio svestan brojnosti i energije ovog paralelnog sveta. Osećao je kako se grad u koji je verovao topi i nestaje... [2]
A samo petnaestak godina ranije ─ septembra 1979. godine Beograd je dobio svoj prvi kafić Zlatni papagaj, kasnije i desetinu drugih. Period između 1979. i 1985.godine bio je vreme novog shvatanja, tačnije redefinisanja termina: Urbano, Umetnost i Grad.
Sanjati san je poželjno! Kad odsanjaš...udahni punim plućima realnost oko sebe. Boli, ha ? It hurts like a sonofabitch!
Prava suština sanjanih i odsanjanih snova, nalazi se mnogo višlje od onoga o čemu se ustvari sanjalo. Ona je večito nadahnuće, zato što se graniči obično sa nemogućim. Ako se misli na nešto drugo, što ima dobre šanse da se ostvari u budućnosti, tj. sve se podredi ostvarenju toga , onda to i nije san, nego plan.
Jos uvek sumiram utiske i sklapam kockice. London mi je tako blizu a tako daleko. Celo popodne drzim otvorenu stranu da unesem tekst i prosto ne znam sta da pisem. Znam da cu mu se vratiti, i obici jos jedan deo i proziveti jos malo atmosfere nekog novog kraja i neke nove slike. U svakom slucaju, ovim tekstom cu zavrsiti za sada svoju pricu o ovom putovanju ali cu na kraju staviti tri tacke kao most nekom novom tekstu i iskustvu.
Ovaj put cu pisati o samom povodu mog odlaska u London i celom toku boravka. Naime povod moje posete je bila Medjunarodna konferencija Evropske asocijacije
(Iz ciklusa: priče za kišna nedeljna popodneva)
Umro je lako i brzo. Bol jeste bio opak i oštar, ali je kratko trajao, tri sekunde ili nešto manje, više svakako ne. On je bar umeo da proceni vreme. Stigao je da se uhvati za grudi, a zatim pao na pločnik i bio je mrtav. Da je razmišljao o umiranju, poželeo bi takvu smrt.
Tog majskog jutra baš ništa nije ukazivalo na njegov skori kraj. Nikakvog znaka, maglovite primisli, ni ružnog sna nije bilo ni prethodnih dana. Bio je dobrog zdravlja,
Vozio sam vec skoro ceo dan. Kuma je sedela do mene i nadoknadjivali smo godine i godine propushtenih razgovora. Devojchice su nas zabavljale sa zadnjeg sedishta. Vesele i chavrljave, bilo im je izmedju sedam i devet godina, tri njih, svima prvi put da idu na more. Mislio sam kako je ovih zadnjih desetak godina bilo prokleto. Kad je meni bilo devet godina ja sam vec devet puta bio na moru. Verovatno i vishe od devet puta.
Nije lako kada roditej zna da je njegovo detinjstvo bilo jednostavnije i lepshe nego ono shto je ponudio svojoj deci. U nashem sluchaju, cela generacija