Kako je Vojislav Koštunica zeznuo Srbiju, pa svoju stranku, pa sebe
Vojislav Koštunica je 2000 došao na vlast, a da ni sam nije znao kako. Kombinacija demokrate i nacionaliste je bila trik koji je radio protiv Miloševića, to je bio Koštunicin unique selling point na izborima koji su se održavali svega godinu i po dana nakon NATO agresije. Mada je bilo ljudi koji su smatrali da će Miloševića pobediti i Nikola Šećeroski, ako iza njega stanu sve stranke, rasprostranjeno mišljenje tog leta 2000. bilo je da je Koštunica dobar kandidat, jer će Milošević teško od njega da napravi izdajnika. Bilo kako bilo, behu izbori, Koštunica pobedi, Milošević pokrade glasove, narod obori Miloševića i kao nusprodukt petog oktobra Koštunica postade predsednik SRJ.
Predsednik Komisije za dodelu nagrade za novinarstvo Gordana Suša, saopštila je da je ovogodišnje priznanje iz te oblasti dobila Danica Vučenić, autorka emisije "Kažiprst" Radija B92.
Svakodnevno sam dolazio nekim poslom u B92 pre nekih dve godine. Zurio sam ujutru da “uhvatim” Dragana i Goricu da bi uz kafu “prodiskutovali” najnovije epizode hrvatske sapunice “Ljubav u zaledju” . I dok se nas troje ceparimo i ponavljamo najbizarnije Frenkijeve replike i drugih junaka iz sapunice, Danica zatrpana papirima sedi u cosku bifea i gleda nas u cudu. Uvek
“Svi smo mi imali pomalo Miloševića u sebi. Da mi nismo bili takvi, ne bi bilo ni Miloševića. On je posledica društva. Kao Hitler u Nemačkoj , posledica slabog društva. A društvo smo mi: i opozicija, i Crkva, i intelektualci“...
Citirana misao Zorana Đinđića, kao ideja vodilja one Srbije koja ─ uprkos kako unutrašnjim nepovoljnim okolnostima tako i katastrofalnim greškama međunarodne zajednice ─ još uvek ima hrabrosti i snage da stane pred ogledalo i uzroke slabosti i vlastitih poraza potraži i pronađe u sebi. Opet, parafrazirajući Đinđića, dolazimo do jednostavnog zaključka da ni Srbija današnjice ne može da se promeni ukoliko mi ostanemo isti.
Istina je, dakle, prilično surova i jasna – i ogledalo pred koje treba da stanemo prilično deprimirajuće. Obaznađeno, poraženo i ne bez vlastitih zasluga poniženo društvo u kom živimo personifikuje upravo Drekavac na njenom čelu. Efemeran, licemeran, opasan i trom,..., on je izraz društva koje nema ni hrabrosti ni volje da počne da se menja. Društva koje će, opet zarad nesnalaženja u realnosti i vlastitih slabosti radije pristati na samouništenje nego na suočenje.
Vrata AKC. Čujem, istim nalepnica zakićeni su ulazi u Filozofski fakultet i vrata Instituta za sociološka istraživanja FF u Nišu, gde inače pojedini "strojevci" studiraju istoriju. Reklamirani web sajt, inače, sasvim lepo radi i dalje.
Priča o Ianu Andersonu je priča o jednoj o najstarijih aktivnih rok grupa. Ili, drugačije rečeno, priča o Džetro Talu (Jethro Tull) je priča o Ianu Andersonu, frontmenu (kako se to danas moderno kaže), pevaču, autoru skoro svih pesama grupe i jednom od najdugotrajnijih magova roka.
Da pokušam da je ukratko ispričam, iz ugla nekoga kome je Džetro Tal bio jedna od muzičkih grupa koja je obeležila odrastanje i mladost, nekoga ko je njihovu muziku razumeo instiktom, ne može da objasni najbolje zašto i neće se ljutiti ako imate sasvim oprečno mišljenje.
Na ovaj blog me je inspirisalo jedno skorije otkriće o svetlećim noćnim obacima, i jedna pesma Cid Cormana, koja mi se danima vrzma po glavi:
The appearance of
snow. It is as if
everything I
had thought possible
suddenly occurred
and nothing happened.
Pri odgovarajućim
Vaši sugrađani sa Zvezdare, iz okoline «Petog parka», Zelena Omladina Srbije i Beogradski sindikat, pozivaju Vas na druženje i besplatni koncert Beogradskog sindikata koji će se održati pod vedrim nebom, u nedelju 04. maja od 16h.
Poslednje tri godine živote komšiluka «Petog parka» obeležila je borba za očuvanje male zelene oaze i igrališta za najmlađe. Dramatična borba sa finansijski i politički nadmoćnijim građevinskim lobijem, koji je uporno pokušavao da na mestu dečijeg igrališta bespravno izgradi poslovni prostor i podzemnu garažu.
U njihovom zajedništvu
This is personal.
Moj glas je bio sve što oduvek posedujem. A nikada nisam znao da pevam. Horski sluh je najbolje što sam postigao. Besprekorno znam kada neko falšira, ali ne i da otpevam. Moja sestra peva drugi sopran, ali meni nije dato. Ja pevušim. Ceo svoj život imam aferu sa svojim glasom. Nikada vezu.
Opet, perfektno zviždim. Nikada ne pogrešim ni za ton. Ni za pola. Moja sestra je rekla da je to čudno. To znači da znam, ali da neću. Da čujem i mogu, ali nešto izda. Da se ne prepustim. Pustiti. Čudan glagol. Kako da imam, a da pustim u isto vreme?
састав на тему . . . пролазности љуцке
зорка, имаће 72 ујуну, некад баш лепа рођакиња штојој се отац перица самоубијо окрушку караманку свешањем удругој башчи, а удала се за ,сада је покојни од енфизема плућа, војно лице
I ja bih ako smem o čokoladi. Jer, pada noć. A noć je kao čokolada, rastopi se po prstima drveća i zgrada, zvezde sjakte kao parčići staniola, dok se mesec troši poput ogromnog lešnika.
Jesam li vam već pisala koliko volim i obožavam čokoladu? Bez svega mogu, spremna sam da istrpim sve dijete, mogu da izjedem i onaj gorko-kiseli grejp bez dodataka,
Language is a key defining element in the psyche of a people - it gives a critical reference frame with regard to how we interact within our world. Different langauges have differing ways of breaking up perceived realities and of giving expression to them. To illustrate this, consider how a language identifies the person with an emotion or a feeling.
For example, in English, we would say "I
Pre nego izadjem, svako jutro pogledam kroz prozor, jer sa njega vidim celu ulicu na padini, da li je krenuo autobus, kako bih kroz ne probudjeni mozak provukla info, koliko mi treba da se sjurim do stanice.
Tu sad postoji faktor raspolozenja mog malog sina, koga prvo vodim u shkolu i zauzetosti lifta, koji sada svi stanari besomuchno dozivaju u istoj histeriji stizanja na vreme.
Pre ovog momenta, predhodi jutarnji ritual, koji je to davno prestao da bude i vishe je refleksno obavljanje radnji po zvukovima: pip, pip, pip,...visoko frekventni poziv digitalnog , mrskog
Smatrao sam interesantnim i korisnim da u seriji tekstova sa čitateljima našeg bloga podelim nekoliko delova iz knjige dr Miroslava Volfa, „Isključenje i zagrljaj“ koja predstavlja teološko promišljanje identiteta, drugosti i pomirenja. Odlomak kojeg ovde prenosim na slikovit način opisuje način na koji se sistematski pripremaju uslovi za kreiranje etničkog konflikta i sukoba. Paralelizam sa situacijom koja je prethodila sukobu u bivšoj Jugoslaviji je očit, pa je samim tim značaj ovog odlomka i veći za sve naše čitatelje.
Miroslav Volf je profesor je teologije na univerzitetu Jejl i direktor je Jejl centra za veru i kulturu (Yale Center for Faith and Culture). Poznat je po radu na poljima sistematske teologije, etike, rešavanja konflikata i pomirenja. Studirao je na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku, Fulerovom teološkom fakultetu (Fuller Theological Seminary) u Pasadeni, Kalifornija i doktorirao je na Univerzitetu u Tibingenu, Nemačka. Danas jedan od najpoznatijih teologa u svetu. Njegovu knjigu Exclusion and Embrace koja je prevedena na hrvatski jezik pod nazivom „Isključenje i zagrljaj“ američki časopis Christianity Today uvrstio je među 100. najboljih verskih knjiga 20. veka. Pre nekoliko godina održao je predavanje na Protestanskom teološkom fakultetu u Novom Sadu.
ako poželite
da uramite
razmislite :
možda je lepše
bez
Dragi prijatelji, drage prijateljice, obaveštavamo Vas da je Queeria – centar za promociju kulture nenasilja i ravnopravnosti (Kvirija centar) iz Beograda, pokrenuo kampanju:
Zašto ova kampanja?
Osam godina od kako je naše društvo ušlo u proces demokratizacije, održavanje Gej parade - ulične manifestacije koja je u brojnim gradovima Evrope pokazatelj uvažavanja građanskih prava i sloboda - u Beogradu još uvek nije moguće.
Takođe, statistike pokazuju da svaka četvrta gej osoba doživi nasilje u javnom prostoru, najčešće na ulici.