Neposredan povod za ovaj tekst je članak Vladimira Arsenijevića objavljen svojevremeno u Politici О Америци и антиамериканизму. Razlog je samopreispitivanje, koje generalno upražnjavam glede svih svojih stavova, a na ovu temu malo češće, pogotovo od kada sam za antiamerikanizam optužen od bliskog mi prijatelja, kao i mišljenje da se ta etiketa lepi (nepodnošljivom) lakoćom.
Evo nas u Horogu (Khorog), pomalo nesudjenom glavnom gradicu Pamira. Da se usred gradjanskog rata, koji se odvijao otprilike kad i nasa zurka, pitala pamirska Skupstina, Horog ne bi bio nesudjeni glavni gradic nego Glavna Gradina Pamirske Republikcine (GGPR) koja bi se ondak vratila natrag u okrilje majcice/macehice Rusije - takav je bio plan, ali se u istopio u onom haosu. Za sada.
Malo krhkih zica, cevki, guma, torbica, gaca, majica i spakovanih satora
Vozim se prilično redovno taksijem. I u Beogradu i u gradovima u koje me put nanese. Skoro da se smatram ekspertom za pitanja javnog prevoza na bazi privatluka ali su iskustva iz Pekinga neprocenjiva.
Asocijacije su, ako ne grešim, tri. Ili tri velike, svejedno. Nazovimo ih crvenom, plavom i zelenom. Razlike zanemarljive, slična vozila, srednje klase, uglavnom, relativno čista, ne baš prijatnog mirisa. Ili neuobičajenog, možda je prihvatljivija formulacija.
Taksisti su uniformisani, košulja žuta na oker, jedna od onih boja za koje sam siguran da ima ime ali ga ne znam,
Šta pamtimo iz knjiga? Negde je to ličnost nekog junaka, negde dramatične situacije, negde atmosfera koja prožima celi tekst, a negde jednostavno: rečenica koja se zalepi, poput melodije, i koja traje, i traje godinama posle čitanja knjige. Junaka je bilo mnogo, kako glavnih tako i epizodnih, od Heseovog Demijana do Ignacija iz Tulove „Zavere budala", amosfera koja je ovekovečila Džojsove „Mrtve" i priče Bruna Šulca. Jedinstvenu mešavinu atmosfere i junaka našao sam u Borhesovoj priči „Funes ili pamćenje". U knjigama Filipa
Kontraverzni roman "Dragulj Medine" (eng. The Jewel of Medina), američke spisateljice Sherry Jones, kojeg je izdavačka kuća "BeoBuk" nedavno objavila u Srbiji, povučen je iz prodaje nakon oštrih reakcija mešihata Islamske zajednice u Srbiji, na čelu sa glavnim muftijom Muamerom Zukorlićem. Odluci o povlačenju ove knjige koja opisuje život Aiše, jedne od žena proroka Muhameda, prethodilo je izvinjenje, direktora izvadačke kuće gospodina Aleksandra Jasića.
Postovano i drago drustvo,
Na ovaj odsudni korak-prvenac primorao me je sjajan blog kolege Anfakija. Ovo se moze shvatiti i kao zadzepak njegovom tekstu a i kao fusnota.
Kako sam vec tamo rekao, pre izvesnog vremena skuvao sam i poslao na net dva svoja DJ/radiofonicna miksa, sastavljena iskljucivo od onoga sto je moje matoro uvo ocenilo kao YU DANCE CLASSICS, volumes 1 & 2, buduci da je disko muzika sedamdesetih, kao i dance zanr uopste, neka vrsta mog uzeg muzickog
Smeta mi akustika u sali koja dodatno pojačava šuškanje kesica čipsa i štapića, grickanje kokica, otvaranje bundevinih i suncokretovih košpica i sličnih oralnih zanimacija. Iako imam problem sa objedovanjem pred filmskim platnom, zbog čega sve ređe idem u bioskop/kino, nemam problem da na filmu gledam kako se konzumira i priprema hrana.
Kada pomislim na film i hranu. pored kokica, prvo što mi pada na pamet je Vlak u snijegu. Pokojni Mate Relja je režiser ovog dječijeg ostvarenja urađenog po istoimenom romanu Mate Lovreka. I danas imam više štampanih izdanja ove knjige
Dva su razloga, jedan spada u domen vremenskih prilika, poslednjih dana se nad Pekingom vidi nebo. Nije posebno interesantno ali se vidi. Dovoljno.
Drugi, nešto više ličan, su medalje Čavića i Đokovića. Potpuno interesantne. Da li i dovoljne?
Bio sam u Atini pre četiri godine, na pitanje odakle sam odgovarao sam iskreno, uostalom, bilo je i gorih situacija nego što su Igre sa skromnim rezultatima pa nisam imao problem da kažem odakle sam.
Usledilo bi kontrapitanje, šta je sa vašim košarkašima, pokušavao bih da objasnim, nije bilo lako...
Ako bi
(update : obavezno posetite. Ovaj momak je, sa ostalim visprenim komentatorima dobrog pamćenja, poprilično doprineo da ovaj blog ispadne baš ovako.)
Nije nikakva tajna moje prepotentno mišljenje da smo osamdesetih imali jednu od najjačih, ako ne i najjaču pop – rock
Ja sam ostala bez teksta.
Vi me znate, i znate da se to desava retko.
Odakle da počnem?
Vi me znate. Znate da TV gledam retko. Skoro nikad.
Znate da nisam gledala reality show programe tipa Big Brother,
Idol, etc. I ne volim. Dosadno mi. Eto.
Takva sam. Nisam gledala Sex & City, Eurosong....nisam od te vrste...
Al baš.
Secate se mog bloga,
http://blog.b92.net/text/3077/Mamasgotabrandnewblog/
Pogledajte, molim vas, ako se ne sećate.
Gallipoli je poluostrvo, kopno uz Dardanele (ime potiče od grčkog Καλλίπολις - "divan grad"), a Siachen je glečer, drugi najveći na svetu na tromeđi izmeđi Pakistana, Kine i Indije (ime potiče od kineskog i indijskog सियाचीन - "mesto ruža")
Šta zajedničko imaju (ako imaju) Galipolje i Siačen?
Rat.
Ili - još bolje - rat na ta dva mesta je paradigma koliko svaki rat ipak pokaže sopstveni besmisao i kako ta činjenica nikada (naravno) neće sprečiti ljude - da ratuju. Uvek će biti razloga, povoda i motiva, bez obzira na primere poput Galipolja i Siačena.
Igrao sam se rata dok me nije stigla granata
politika me zanimala od malena
Onda sam skontao da najbolje prodje onaj koji pojma nema
Ali ono sto me uvek cudi
Da uvek oni koji kazu da se pametan pravim ustvari se prave ludi
Prvo ssam bio za vuka I monarhiju
Dok treci put nisam procit’o sokrata I zavolio filozofiju
Pa sam skrenuo prema centru desno
Za kostunicu glasao svesno
Tek kad su ubili zorana lako sam kod dss pronasao stotinu mana
I bilo je Kosovo bilo je sranje
Jos jedan rat u nizu
Kao prvo - zahvaljujem se A. Stošiću – The Teči, čiji je izvanredan blog "normalni ljudi" bio inspiracija za ovaj skromny tekst. Da budem potpuno iskren, svemu je pripomoglo i par komentara Dr Wu -a
Poprilično često se na blogu, na raznolikim temama, susrećemo sa "starom Jugoslavijom".
Da li su to : muzika, TV, sport, putovanja, geografsko prostranstvo, političke zavrzlame, rat, pokolji, nacionalizam, navijači, zločinci,
гост Аутор г. Јеремија
Jozef K. je, pre nego što sam ga upoznao, bio profesionalni oficir.
Oficirski poziv je duga tradicija njegove porodice. Iz generacije u generaciju, bar je jedan muški član tu tradiciju nastavljao. Kako je Jozef K. bio jedinac, pitanje njegovog životnog poziva nikad se nije ni postavljalo. To što je bio nežne građe, emotivan i sa izraženim sklonostima, pa i talentom,