ОД СТРОФА – КАТАСТРОФА ДО МАХАБХАРАТЕ
У културним круговима чест је ламент над интернетом и друштвеним мрежама да су „пуни ђубрета“. То јесте тачно, али је и нека врста „киселог грожђа“ јер је већина књижевника, осим коришћења меила и компа као писаће машине – електронски неписмена. Једина озбиљнија имена која се баве новим могућностима интерактивне и електронске књижевности су Владислава Гордић – Петковић (књига „Виртуелна књижевност“, објављена пре десетак година), недавно Марко Недић са акцентом на неколико аутора и површним општим прегледом и Мирољуб Тодоровић – творац сигнализма који подстиче нове покушаје и експерименте и подржава сигналисте и сигнализам годишњим зборницима.
Ove Nedelje na programu su finala konferencija, iliti velika polufinala NFL-a.
Posle ovog objavljivanja na sajtu VJ, mogu samo da konstatujem da je Treći svetski rat počeo, "nenadano i iznenada". Svako će izvući svoj zaključak. Čast vojnika Srbije je zanavek okaljana a nacizmu su široko otvorena vrata.
1. Zgranemo se nad oslobađajućom presudom za počinioce nekog gnusnog dela. Rđav pravni ishod demorališe građane. Blizak nam bude lik sluge Jerneja: nekažnjen kriminal povređuje čulo pravice. Pre četiri stotine godina zar Šekspir nije pevao
For in the fatness of these pursy times
Virtue itself of vice must pardon beg.
U našem prevodu:
Dođu vremena kad se ugoji javno mnjenje
Pa sami porok od vrline ište izvinjenje.
Desilo se i to u zemlji Srbiji! Jedan dokument je moguće "izvaditi" potpuno elektronski ... iz fotelje.
Reč je naravno o zameni stare zdravstvene knjižice novom elektronskom karticom.
Ovom prilikom se neću preterano baviti (be)smislom ove zamene (pošto bi po Ustavu svaki gradjanin morao da ima pravo** na zdravstvenu zaštitu te bi samim tim bilo koji postojeći identifikacioni dokument bio dovoljan da dokaže svoj identitet i osnov pomenute ZZ), niti (ne)spremnošću zdravstvenog sistema za korištenje nove elektronske kartice (koja se po zdravstvenim ustanovama "ukrašava" papirnom nalepnicom sa brojem kartona) već samo implementacijom jedne, za našu sredinu revolucionarne ideje, da je moguće nešto uraditi i bez odlaska na omrznute šaltere i suočavanja sa FT1P* "pretnjom".
Vrata kao zastita od direktnog pristupa nasem domu, cuvari mira, prepreka i poziv, odvajkada uz ljude. Granica izmedju spoljnog sveta i naseg, intimnog. Na njih se zvoni, udara zvekirom, ona se tresnu u besu.
Ipak, najromanticnija vrata su mozda u cuvenoj izreci, kako kaze moja drugarica: "Dodje maca na vratanca". Ako ne racunamo onaj deo kada dvoje zaljubljenih zatvore vrata iza sebe.
Mozda su odvajkada posebno uzbudljivi ti susreti jer su tacno na medji. Neko je tu, a ipak nije usao unutra u vas zasticeni svet. Tu spadaju i zapricavanja na stepenistu ako postoji
(Atmosfera u ovom tekstu je kao u pesmi " Ovo nije san" U skripcu.
Nesto je tu misao samo, nesto stvarnost. Jedna noc kad je sneg vejao dugo,bas dugo.
Izostavljeno - oko braon boje, oko plave boje.)
Kao da nema tise ulice u Beogradu kada se proredi saobracaj a noc zaigra taman mistican ples kao kontrast snegu. Kad drvoredi deluju damski elegantno pod velikim pahuljama koje su ceo dan zauzimale odredjeni polozaj.Iznad tvoje glave je bal.
Ta mocna ulica spusta se sigurno i nadmocno ka centru sa visine, ukrasena smetovima.Siroka ulica secanja
Hodali smo delom Vracara gde se ne hoda tako cesto. Posmatrali kroz kapije ona divna stara beogradska dvorista. Smejali se se nad novim zgradama cudovisnog stila i pitali se ko li tu zivi.
Povuces me za kosu pa te jurim niz ulicu, pa ja tebe kao udarim, pa me zaboli saka na sekund. A kazes da je sramota ljubiti se na ulici.
Onda mi pokazes jedno drvo ispod koga nema nikog bas.
To drvo je nase skloniste.
Poljupci.
Trenutak kad nestane buka, autoput, hiljade ljudi u zurbi, torbe, kese, oblaci, nervoza, zbrkane misli.
Sve
Razmisljam nesto ovih dana koliko ljudi nemaju osecaj za prostor i druge ljude. Vecina hoda brzinom i zauzimanjem prostora onako kako njima odgovara.
Vozim ovih dana ozloglaseni skuter i obozavam ga, dobila sam na poklon. U toj voznji ponasam se na sledeci nacin i sta mislite da li bi to moglo da postane neko pravilo? Ako naidjem na pesaka ispred, nebitno da li je na biciklistickoj stazi u zanosu razgovora sa odsustvom svesti gde se nalazi, smanjim brzinu i ljubazno zamolim da se pomeri LEVO ili DESNO, zahvalim se i odem dalje. Zasto ovo pisem? I biciklisti i sad ovi skuterasi kojima
Mozda je ovo bas trenutak da prodjemo unazad tunelima kroz vreme i dodjemo u Beograd, nas divni Beograd za vrene Drugog svetskog rata.
Moj tata je tada bio beba, pricao mi je da je spavao u decijim kolicima, nije bio organizovan krevet. Ostave ga tako ponekad mama i tata i odu u pozoriste. On mirno spava, sem sto je jednom ispao iz kolica, i nikom nista. Sam kaze kako to sad sve zvuci kao horor film za danasnje roditelje. Kolica napravljena od drveta, polukruzna, kupjena negde u gradu, mozda Robna kuca na kraju Knez Mihajlove, kasnije se zvala Nama.
Njegova mama, a moja