B92 Blog

Jučerašnji Novi list (iz Rijeke) objavio je - povodom 20. godišnjice pada Berlinskog zida - intervju sa mnom (autor: Tihomir Ponoš). Prenosim ga ovdje - bez uvodnog teksta, dakle samo pitanja i odgovore.  Naslov je "Nakon 1989. živimo u bankokraciji".

Prije 20 godina Europom je prohujala slobodarska ideja liberalne demokracije, a tri godine kasnije Fukuyama je objavio svoju ideju kraja povijesti upravo u liberalnoj demokraciji. Na neki je način liberalna demokracija doista trijumfirala, jer nikad toliko ljudi barem formalno nije živjelo u njoj. Istodobno, čini se da je koncept demokracije u ozbiljnoj krizi i da je porast nepovjerenje u sistem odnosno kriza njegove legitimacije, duboka.

Kao i sve velike ideologije, i liberalizam je mnogo toga obećao ali je mnogo manje ostvario. No, u njegovu slučaju postoji i nešto što bi se moglo nazvati liberalnim paradoksom. Naime, s jedne strane, liberalizam je ideologija koja u svom središtu ima idej

(Dnevničke bilješke, 11. dio)

26. lipnja 1999 (subota)

Došao Perica. Ručak u Robinson Room, na drugom katu LSE-a. Udebljao se otkako je počeo rat. Kaže da Milošević sigurno pada, i to na ulici. Kad ga pitam za ulogu vojske u tom mogućem prevratu - dakle, ponavljajući Ayelova predviđanja - on kaže da je vojska potpuno nebitna i ponižena institucija. Nisam siguran. Da je Vuk Drašković trenutno najpopularniji među političarima, i da vjerojatno dolazi na vlast nakon Miloševića. Da će uskoro početi javni protesti - opozicija ih je već najavila za 28. lipnja. Rezervisti iz Kraljeva su već jučer blokirali neke ceste, nakon što je policija došla u grad da bi uništila ili uzela (nisam dobro razumio) neku snimku nereda tamo za vrijeme rata. Perica vjeruje da će se protesti povećavati kako se bude približavala zima - ne samo zbog uspomene na one nemire iz 1996-1997, nego i zato što za tri mjeseca Srbija više neće imati ničega. Sankcije će ostati sve dok Milošević bude na vlasti, a infrastuktura je

(Drugi dio intervjua s Anthonyem Giddensom. Razgovarao Dejan Jović, 10. juna 1999.)

Etnički nacionalisti tvrde da su višenacionalne države nužno nestabilne i nedemokratske. Mislite li da je to točno?

U onom smislu u kome je ovo pitanje postavljeno, ja vjerujem da su sve države na svijetu danas višenacionalne ili - da budemo precizniji - multikulturalne. Ja se svim srcem protivim beskrajnim fragmentacijama u male, zatvorene i nacionalističke državice. Pogledajmo, na primjer, Ujedinjeno Kraljevstvo, za kojeg bih ja volio da opstane kao jedna država. Imamo dva izbora: jedno je da krenemo putem fragmentacije, da se Škotska recimo odvoji u samostalnu državu. Ali, već postoji partija koja traži autonomiju pokrajine Highlands unutar takve Škotske. I tako dalje. Nema kraja takvim podjelama. Na drugoj strani, imamo put stvaranja kozmopolitske nacije unutar Ujedinjenog Kraljevstva i šire od

Intervju: Anthony Giddens, direktor London School of Economics

Razgovarao: Dejan Jović , 10. juna 1999.

Pitanje: Nedavno ste rekli da je 1999. značajna godina jer je desetogodišnjica 1989. Kako biste danas ocijenili značenje 1989?

Odgovor: Rekao bih da je 1989 imala fundamentalno značenje za odnose u svijetu. Mislim da je moramo smjestiti u okvir širih strukturalnih razloga koji su doveli do takvih promjena prije deset godina. Moram reći da nisam odmah bio svjestan tih razloga, kad se sve to dogodilo. Sjećam se da sam razgovarao s Ernestom Gellnerom u Pragu godinu-dvije nakon 1989 i da mi je i on tad potvrdio da je očekivao da socijalizam u istočnoj Evropi traje još najmanje stotinu godinu. Nitko od ljudi iz društvenih znanosti to nije predvidio, i mi zapravo već deset godina pokušavamo nekako objasniti što se i zašto se to dogodilo. Meni se čini da je to bila posljedica opće transformacije svje

 (Dnevničke bilješke, 10. nastavak) 

4. lipnja 1999 (petak)

Popodne, Dejanovo predavanje o Vanetu. Historijska distanca (hindsight) ne mora uvijek biti nužna, niti produktivna. Dao je odličan primjer: zbog kasnijih događaja, ljudi su zaboravili da je, recimo, 1941. Vane Ivanović bio značajnija ličnost - a i poznatija - i od Draže Mihailovića i od Josipa Broza. Pa ipak, gledano iz današnje historijske perspektive, stvar izgleda potpuno drukčije od onog kako je bilo.

U medijima, komentari o „Miloševićevoj kapitulaciji". Većina se slaže da je to potpuni poraz Miloševića, jer je morao prihvatiti povlačenje s Kosova, strane trupe u svojoj zemlji, a nije dobio čak ni odustajanje od daljnjeg progona pred Haškim sudom. The Guardian piše da bi Milošević mogao završiti kao i njegovi roditelji: samoubojstvom. Jonnathan Ayel (direktor RUSI-ja, Royal United Services Institute) na radiju govori o „novom Ceausescuu". Glavni mehanizam koji je Miloševića održavao na vlasti - Kosovo, vojska i t

(Dnevničke bilješke, 9. dio)

29/30. maj 1999 (subota)

Večernji razgovor s B. Kaže da se u Hrvatskoj ide u smjeru izjednačavanja „komunista" i „fašista", i na tim temeljima da se gradi politika za vrijeme nakon Tuđmana. Kaže da je „sve spremno za desnu diktaturu: policija ne reagira na tučnjave, desnica je preuzela vodstvo HDZ-a i čeka da Franjo umre, a ljevica (Tomac i Račan) ne postoji.

Pratim rasprave na nogometnom sajtu „nogomet.com". Uvjereni su da se rezultati namještaju, i da se favorizira „Dinamo" - koji se sad zove „Croatia". Rijeka - koja igra dobro ove godine - ne smije biti prvak. Po prvi puta se tu mogu naći i komentari - „ova država nije bolja od stare". No, glavni razlog tome su - „komunisti: Tudjman i Canjuga". Miljenko Jergović je nedavno o tom objašnjenju napisao dobar tekst u zadnjem „Feralu". Objašnjenje po kome je svo zlo izjednačeno s „komunizmom" i „komunistima" je zapravo potpuno tuđmanovsko. Rušeći Tuđmana,

(Dnevničke bilješke, 8. dio)

11. maja 1999 (utorak)

U Kini traju velike anti-američke demonstracije zbog bombardiranja ambasade u Beogradu. Mlađi ljudi, uglavnom studenti, nose fotografije s likom Billa Clintona i natpisom: „Clinton - Hitler" i mete, kakve nose ovih dana i oni koji demonstriraju u Jugoslaviji. Kina je jutros izjavila da neće sudjelovati ni u kakvim mirovnim pregovorima u Ujedinjenim narodima, sve dok NATO napadi na Jugoslaviju ne prestanu. Njen prijedlog rezolucije, kojom bi se osudio NATO zbog napada na kinesku ambasadu u Beogradu, međutim, nije prihvaćen. UN je potpuno paraliziran.

U Zagrebu, na Trgu žrtava fašizma (koji se sada zove: Trg hrvatskih velikana), u nedjelju došlo do napada Schwarzovih neoustaša na neo-antifašiste koji su se okupili da proslave 9. maj. Obilježavanje se događa otkako je trg preimenovan. I sam sam sudjelovao, kad sam živio u Zagrebu, i uvijek je bilo napeto i opasno. I., koja je bila tamo, kaže da je bilo vrlo ružno. Ti tipovi s

(Dnevničke bilješke, 7. dio)

1. maja 1999. (subota)

Poslao sam Viktoru tekst o Havelu, a onda sam počeo pisati otvoreno pismo tom gospodinu, koji se nevjerojatnom brzinom uspio pretvoriti od najvećeg propagatora liberalne demokracije u najvećeg podržavatelja ove vojne intervencije. Njegova je pozicija indikator da je ova intervencija - bar jednim dijelom - inspirirana ideologijom. Problem je u tome što je Havel predsjednik Češke Republike, koja je i sama imala vrlo loše iskustvo s ideološki-inspiriranim vojnim intervencijama. Doktrina „ograničenog suvereniteta", koju sad zapravo promovira Blair - a Havel često još i dodatno zaoštrava, te joj daje moralnu legitimaciju - isprobana je upravo u Čehoslovačkoj, 1968. Da ne govorim o tome je li ili nije Havelova ratobornost u skladu s raspoloženjem češke javnosti.

U utorak je bila rasprava o Kosovu, na kojoj smo govorili D. i ja. Bilo je pedesetak ljudi.

U međuvremenu, napadi su postali rutinska stvar. Britanski mediji već ima

Gost-autor na ovom blogu danas je moj prijatelj i kolega dr Dejan Djokić, docent za modernu i savremenu istoriju na Goldsmiths College-u, Univerziteta u Londonu, autor knjige "Elusive Compromise: A History of Interwar Yugoslavia" (objavljene 2007.), i urednik knjige "Yugoslavism: Histories of a Failed Idea" (2003). Njegovim tekstom na ovom blogu, nas dvojica želimo prisjetiti na Vaneta Ivanovića, koji je umro prije točno deset godina.

Deset godina od smrti Vaneta Ivanovića (1913-1999)

Dejan Djokić

Vane Ivanović je umro 4. aprila 1999. Nekoliko nedelja pred smrt nije bio pri svesti, pa nije ni znao da je 24. marta NATO započeo bombardovanje Srbije. To mi je rekao njegov mladji sin Andrija kada mi je telefonirao da mi saopšti tužnu vest i zamoli da je prosledim njegovim jugoslovenskim prijateljima u Britaniji. Sećam se da je u tom trenutku J. bila pored mene i da me je bezuspešno tešila. Nisam mogao da zadržim suze. Kada sam se malo pribrao, telefonirao

(Dnevničke bilješke, 7. dio)

24. aprila 1999 (subota)

Navečer, na piću s grupom Jugoslavena. S. plače. Ne vidi izlaz iz sadašnjeg stanja. Nakon bombardiranja televizije, kaže, nema tog cilja kojeg se ne bi usudili gađati. Poraz je pitanje dana, kaže ona. Kaže da se nikad nije osjećala ponosnijom što je Srpkinja, i da tako osjećaju mnogi u Srbiji. Rezultat svega toga je - niti će se ovi predati, niti će oni prestati gađati. Dakle, razaranja mogu trajati godinama. To razara svaku ideju budućnosti.

B. je ogorčen na NATO napade. Nacionalizam je, kaže, zlo najveće od svih, a ova bombardiranja stvaraju pretpostavke i za srpski i za albanski nacionalizam - i to dugoročno. O Hrvatskoj mislimo isto. Ljudi govore jedno u javnosti, a drugo privatno. Neke se teme ne mogu ni otvoriti. Ne želi se vratiti u Hrvatsku, iako je Hrvat. Drugi se ne žele vratiti u Srbiju, iako su Srbi. Cijela ideja stvaranja nacionalnih država pokazuje se upravo stoga paradoksalnom. Što da se radi? Revolucija?