B92 Blog

Gospođa Marija (recimo da se zove tako, 45-godišnjakinja koja živi, recimo, u jednom slavonskom mjestu: ime i mjesto boravka izmijenjeni su zbog zaštite identiteta – no priča je istinita) na radnom je mjestu već više godina izložena eksplicitnim pritiscima sa seksualnom konotacijom. Budući da je osoba koja provodi te pritiske njen prvi nadređeni („šef“), u ovom slučaju radi se i o zloupotrebi položaja, a možda i o ucjenjivanju na temelju moći koju šef ima u odnosu na zaposlenicu. Prije mjesec dana, Marija se konačno odvažila prijaviti slučaj kao mobbing utemeljen na spolnoj neravnopravnosti. To je odlučila ponajprije zbog toga što je otprilike u to doba u Hrvatskoj usvojen novi zakonu o ravnopravnosti spolova, pa se dosta govorilo o tim temama. Bio je i „slučaj Pukanić“, u kome je žena novinskog magnata (Ive Pukanića) – srećom nakratko - prisilno hospitalizirana u psihijatrijsku bolnicu – što se dovodilo u vezu s političkim i me

Hapšenje Radovana Karadžića velika je šansa za (demokratsku) Srbiju – možda najveća koju je sebi stvorila u posljednje dvije decenije. Ona je nikako ne bi smjela propustiti.  

Prvo, tim hapšenjem sadašnja vlast u Srbiji na potpuno eksplicitan način potvrđuje da je voljna učiniti korak dalje u (sad već prilično dugotrajnom procesu) udaljavanja od tragične politike iz devedesetih, koja je zemlju vodila u izolaciju i koja je – u krajnjoj liniji – uzrokovala bolno nazadovanje u odnosu na druge u istočnoj Evropi. Radovan Karadžić je bio uteg na nogama srpske politike praktički otkako se pojavio. Njegov je radikalizam smetao čak i Miloševiću (naročito od 1993.) pa za njim u Srbiji nitko nema razloga previše žaliti. Upravo obratno: Srbija je sinoć sa svojih nogu skinula težak uteg koji ju je sprečavao da ubrza povratak u normalu.

Kad je početkom lipnja/juna došlo do optužujućih izjava između hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića i premijera Republike Srpske Milorada Dodika, suzdržavao sam se da ih komentiram, da ne bih dodao još ulja na vatru u toj napetoj situaciji. No, sad više nema takve opasnosti, pa ću si dopustiti reći ponešto o toj epizodi, kao i o stanju srpsko-hrvatskih odnosa u ovom trenutku. Pritom se neću toliko baviti Bosnom i Hercegovinom (to ostavljam za neku drugu priliku), nego prije svega samom Hrvatskom i njenim odnosima sa Srbijom u ovom trenutku i u neposrednoj budućnosti. 

Kao što se moglo i predvidjeti, srpsko-hrvatski odnosi u cijeloj regiji ušli su u delikatnu fazu nakon hrvatskog priznanja Kosova, do kojeg je došlo protivno volji glavne srpske političke stranke u Hrvatskoj - Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS). Tome je slijedilo povlačenje srpsko

Svih ovih dana, od trenutka jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova od Srbije, postavlja se pitanje: koje to motive imaju Sjedinjene Američke Države i njeni najbliži evropski prijatelji, da tako uporno - i do neke mjere čak i rizično - inzistiraju na priznanju tog proglašenja. Zašto je Americi toliko stalo? Koji je to interesi vode?

Čuli smo razna moguća objašnjenja za takvu američku politiku – uglavnom iz košare raznih „teorija urote“. Oni koji, međutim, vjeruju da je Amerika namjerila uništiti Srbiju jer je ne voli, ili zaštititi Albance jer ih voli – ne nude nikakvo uvjerljivo objašnjenje zašto bi Amerika baš nekog voljela a drugog ne. Amerika nije Njemačka, pa da bi postojali neki tzv. "historijski razlozi&quot

U novoj situaciji na Kosovu i oko Kosova, postavlja se pitanje: ima li mirnog, sigurnog i poštenog (fair) izlaza iz krize koja danas izgleda ozbiljnom i potencijalno trajnom? Postoji li rješenje kojim bi se omogućio ipak neki održivi kompromis, izbjegle daljnje napetosti (koje, kako sam napisao u prošlom tekstu, vode radikalizaciji i u Srbiji i na Kosovu), te štoviše, čak i ostvarili glavni interesi svih uključenih strana, a posebno Srba i Albanaca. 

Mislim da takvo rješenje postoji, pa ću ovdje iznijeti jedan prijedlog, svjestan naravno da on ima vrlo male (zapravo – vjerojatno: da nema nikakve) šanse da bude prihvaćen. No, bit će dovoljno ako potakne druge na razmišljanje o mogućim rješenjima.  

U svom ranijem tekstu na ovom blogu, bio sam prilično pesimističan u pogledu posljedica koje bi eventualno priznavanje Kosova kao nezavisne države moglo imati za političke prilike u regiji, te šire – za samu Evropu.  

Nažalost, nisam manje pesimističan i kad se radi o posljedicama za unutrašnjepolitičke prilike u samoj Srbiji. Priznanje Kosova, naime, već je u ovih nekoliko dana toliko osnažilo poziciju srpskog nacionalizma, da je on gotovo automatski postao dominantni javni diskurs – kome će se i u budućnosti biti sve teže suprotstaviti. Srpski nacionalizam, koji je u posljednjim godinama bio relativno uspješno kontroliran, a na izborima (ipak) poražavan, dobio je ovim priznanjem snažan „vjetar u leđa“. Uvijek organiziran oko Kosova, on je jedva dočekao priliku da se to pitanje ponovno postavi u centar srpske politike. Sve

Sada, kad je kosovska skupština (ponovno) proglasila nezavisnost Kosova, postavlja se pitanje – kakve će biti posljedice ovog proglašenja, i – što slijedi?

Iako se u javnosti stekao dojam da je samo proglašenje već dovoljno da stvori neke posljedice, treba upozoriti da to nije nužno točno. Kosovo je prvi puta proglasilo nezavisnost 2. jula 1990, pa se – samom tom deklaracijom – nije ništa dogodilo, jer ju tada nitko nije prihvatio. Također, treba se sjetiti i da su mnoge druge regije u Jugoslaviji proglašavale nezavisnost, ali da te deklaracije također nisu stvorile nikakav efekt: Republika Srpska (7. aprila 1992.), Republika Srpska Krajina (u više koraka, počevši od 1. aprila 1991.), Ilirida (zapadna Makedonija, proglašena 24. marta 1990), čak i Zapadna Bos

Za sve zemlje istočnog Jadrana (i/ili zapadnog Balkana), 2008. će biti značajna godina. Slovenija će 1. siječnja postati prva nekoć socijalistička zemlja koja će predsjedavati Europskom Unijom. Slovensko predsjedavanje bit će u  polugodištu u kojem će se pokušati riješiti i kosovsko pitanje – iako to pitanje, zapravo, nema konačnog rješenja, jer svako ‘rješenje' stvara nove probleme. Slovenija je već najavila da će raditi na daljnjoj europeizaciji Balkana. Poput Austrije i Grčke, i Slovenija sebe vidi kao mogućeg 'sponzora' post-jugoslavenskih zemalja, pa će pokušati iskoristiti priliku da im zaštitnički pomogne. Pitanje je, međutim – za koju cijenu? Hrvatskoj slovensko predsjedavanje stvara novu šansu za ubrzanje ulaska u Uniju – ali pod uvjetom da bude «fleksibilna» kad se radi o osjetljivim pitanjima, npr. o proglašenju zaštićenog

Evo jednog priloga obilježavanju 40-godišnjice ubojstva Che Guevare: transkript razgovora između njega i Josipa Broza Tita (i ostalih članova delegacije), koji je održan 18. augusta 1959. Transkript sam nedavno našao u Arhivu Josipa Broza Tita.

Razgovor Tito – Che Guevara, 18. VIII 1959.

Pretsednik Republike Josip Broz Tito primio je danas pre podne članove Misije dobre volje Kube sa izvanrednim ambasadorom dr. Ernestom Guevarom Sern

Glavni je razlog u njenoj vanjskopolitičkoj strategiji – koju bi se moglo nazvati „strategijom široke mreže“. Ta ju je strategija dosad uspje

Nedavno sam – baš na B92 – vidio vijest pod naslovom: “Britanija menja stav prema Kosovu”. Ne znam bi li se to moglo nazvati promjenom ili ne, ali, navodno, Britanija se sada protivi jednostranom proglašenju nezavisnosti Kosova, i inzistira na sporazumnom (ili barem: skoro pa sporazumnom) rješenju koje ne bi vodilo daljnjem zaoštravanju između (kako to službeni London sad zove) “Beograda” i “Prištine”.

Ne bih se iznenadio. Prvo, svaka normalna zemlja u ovako osjetljivim pitanjima preferira sporazum, i nastoji obeshrabriti

Ne bih htio zvučati previše pesimistično, ali – ne sviđa mi se ovo što se posljednjih nekoliko dana događa u Sandžaku. Malo-pomalo, Sandžak postaje krizno područje, i to upravo u trenutku kad se najavljuje nova konferencija o Kosovu, i kad u zraku stoji pitanje (kojeg nitko ne izgovara, ali ga ni ne zaboravlja): što bi eventualna nezavisnost Kosova mogla značiti za budućnost drugih zemalja u regiji - prije svega Makedonije i Bosne i Hercegovine.   

Uznemirenje u Sandžaku, bojim se, ima potencijal da stvori novo žarište krize unutar same Srbije, sada kad je Kosovo faktički izvan nje. Iako se radi prije svega o sukobu unutar jedne vjerske zajednice, činjenica da se u njega (potpuno nepotrebno i kontraproduktivno – kao da je htjela da se karakter sukoba skrene s unutar-vjerskog na međunacionalni) uplela i srpska p

Slušao sam jučer intervju advokata Srđe Popovića ”Peščaniku”. Duhovito i uglavnom pametno. Slažem se s većinom njegovih ocjena. Međutim, u jednom se detalju ipak ne slažemo. U tom intervjuu, gospodin Popović kaže da je linija podjele u Srbiji (navodim po sjećanju, a ne prema transkriptu) danas ista ona koja je, navodno, uvijek dijelila srpsko društvo  – na prozapadne i proruske snage. 

Onako kako je gospodin Popović predstavio, radi se o nekoj dubokoj (i gotovo nepremostivoj) podjeli na dvije Srbije – od kojih jedna gleda prema Zapadu (a to znači: Evropi, Americi, modernizaciji i liberalizaciji), a druga prema Rusiji, koja valjda simbolizira sve obratno: tradicionalizam, nacionalizam, sveslavenstvo, religijski fundamentalizam – jednom riječju: zaostalost i nazadnost. Zapad i Rusija su, dakle, i dalje (kao u doba dugotrajnog Hladnog rata, i kao i uv

Prošlog sam tjedna u „Politici“ pronašao (što nije bilo teško – teže bi ga bilo ne pronaći) plaćeni oglas Demokratske stranke Srbije – s tekstom njenog predsjednika, Vojislava Koštunice, kojim se objavljuje promjena stava te stranke u odnosu na eventualno članstvo Srbije u NATO-u. DSS se sada, koliko razumijem, protivi punopravnom članstvu, ali je i dalje za suradnju u okviru Partnerstva za mir. U Hrvatskoj – koja očekuje da sljedeće godine uđe u Organizaciju – nema puno rasprave o koristima i nedostacima tog članstva, a nema ni entuzijazma za ulaskom. 

Ulazak u NATO danas mi izgleda kao ulazak u organizaciju koja je praktički paralizirana, i za koju mi se čini da se neće tako brzo oporaviti, niti će ubrzo krenuti u neki novi rat. Prva i zadnja njegova vojna akcija bio je rat protiv SR Jugoslavije oko Kosova, 1999. Taj je rat pokazao da NATO gotovo ni oko čega ne može postići polit

Imao sam nedavno (meni) zanimljivu raspravu s jednim kolegom o tome je li Jugoslavenska narodna armija (JNA) istjerana iz Slovenije, u onim davnim danima s početka post-jugoslavenskog rata, na ljeto i u ranu jesen 1991. On je smatrao da jest, i zapravo se začudio kad sam to doveo u pitanje. Kao da se nekako ‘podrazumijeva’ da je JNA ne samo istjerana iz Slovenije, nego i izgubila taj rat, a onda potom i sve druge ratove koji su slijedili.

Drugim se ratovima ne bih bavio – jer su oni samo dijelom (i to manjim) ‘ista priča’, ali u slučaju rata u Sloveniji, niti je slovenska vojska (kako ona danas tvrdi) porazila JNA, niti je JNA iz Slovenije istjerana silom oružja. Njoj je, naime, naređeno – odlukom jugoslavenskog Predsjedništva od 18. jula 1991 – da se iz Slovenije povuče u druge krajeve Jugoslavije. S obzirom da je prethodno JNA ne samo uspješno obavila zadatak kojeg