B92 Blog

Na kraju ove godine, koja je - uz ostalo - bila i sedamdeseta godišnjica (za Čehe, Slovake ali i sve druge) važne 1938., dajem prostor gostu-autoru Miroslavu Krleži. On je ljubazno donirao svoj esej o samoodređenju, napisan 1943. godine. Aktualan, sasvim. Dakle, evo što piše gospodin Krleža (tek neznatno skraćen):

Samoodređenje

O „Samoodređenju naroda do Otcjepljenja", kao o sveizlječiteljnoj fomuli, i sami smo se nadeklamirali do mile volje, godinama. Fatalna, da, upravo sudbonosna ta riječ na prvi je pogled nevina kao svaka druga banalna fraza, a zapravo i ta parola jedna je od onih budističkih obmana, kad se priviđaju iluzije kao da čovjek nije mravac na usijanoj gvozdenoj ploči i kao da ga ne će upecati đavoli kad se, smalaksao, na samrti, jednoga dana nađe na drugoj obali začaranog ostrva, gdje vlada Vrhunaravno „Samoodređenje" naroda i pojedinaca.

• - Dobar dan, kako ste, a mi

Protesti koji u Grčkoj traju već nekoliko dana imaju širi značaj, a i pouke koje bi se mogle ticati i drugih zemalja Evropske Unije, kao i zemalja u grčkom susjedstvu.

Iako je povod bilo ubojstvo jednog mladića, dugotrajnost i upornost grčkih protesta pokazuje da se radi o širem nezadovoljstvu općim stanjem u grčkom društvu i politici. Protesti su usmjereni protiv vlasti za koju mnogi u Grčkoj drže da je suviše arogantna, i da već dugo ne predstavlja narod. Grčka je u tom smislu možda samo radikalan - ali vjerojatno nije i jedini - slučaj. U njoj je već godinama vlast podržavala politiku koja nije bila popularna. Sjetimo se, recimo, grčkog sudjelovanja u ratu protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije oko Kosova, prije skoro deset godina. Devedeset posto Grka se protivilo korištenju grčkog teritorija za prevoženje opreme i vojnika koji su bili logistička potpora bombardiranju Srbije iz zraka. Protesti u Solunu su tada praktički blokirali namjere nekih u NATO-(prije svega Velike Britanije) da pokrene i z

Prošlotjedna posjeta ruskog predsjednika Dimitrija Medvedeva četirima latinsko-američkim zemljama: Peruu, Brazilu, Venecueli i Kubi - pokazuje namjere njegove zemlje da poveže „zemlje u usponu", a naročito one koje su skeptične prema Americi. To bi moglo voditi čak i stvaranju neke međunarodne organizacije u kojoj bi Rusija (sama  ili s Kinom i Indijom) imala vodeću ulogu.

Jedna od mogućnosti za takvo povezivanje najavljena je u spekulativnom izvještaju o svijetu u 2025., kojeg je nedavno objavio američki Nacionalni analitičko-obavještajni savjet (NIC). U tom se izvještaju tzv. BRIC zemlje - Brazil, Rusija, Indija i Kina - spominju kao „sile u usponu".  Amerika će zbog njih, procjenjuje NIC, uskoro (do 2025.) izgubiti monopolističku poziciju, iako će ostati najsnažnija pojedinačna zemlja u svijetu. Rusija radi i na uključivanju jednog broja drugih, njoj prijateljskih zemalja u tu globalnu „alternativu Zapadu". U tu neformalnu „alternativnu koaliciju" vjerojatno ulazi i Venecuela,

Nedavna najava novoizabranog američkog predsjednka Baracka Obame - da će odmah po polaganju zakletve (20. siječnja) početi proces zatvaranja internacijskog logora Guantanamo, te povlačenja američke vojske iz Iraka, otvara pitanje: je li „rat protiv terorizma" gotov?

 „Rat protiv terorizma" je bila glavna ideja na kojoj se temeljila američka vanjska i sigurnosna politika nakon 11. rujna 2001. Ona je omogućavala jednu vrstu povratka na stanje koje je vladalo u „Hladnom ratu" (1949-1989), i za koje se mislilo da je konačno napušteno padom Berlinskog zida, prije sada skoro već dvadeset godina. Odmah nakon 1989, naime, svijet je - objašnjavali su Amerikanci - postao jednopolan, a SAD su u tom svijetu sebe vidjele kao jedinu supersilu. No, 11. rujan je Americi pokazao da čak ni ona nije sigurna, te da i dalje ima opasne (iako manje vidljive i uglavnom nedržavne) protivnike.

Nakon 11. rujna 2001. mijenja se karakter američke politike prema drugima. Amerika se vraća na retoriku i političku pr

Piše mi jedan čitatelj ovih blogova da bi htio pročitati moju analizu razloga ovog zadnjeg vala kriminala u Hrvatskoj - pa evo da udovoljim. Pisao bih o tome i ranije, ali sam, nažalost, imao semestar pun obaveza, a i dovršavao sam američko izdanje svoje knjige („Yugoslavia - A State that Withered Away"), koje će se (napokon, nadam se) pojaviti u knjižarama u decembru - tako da ranije nisam stigao.

Po mom mišljenju, Hrvatska je (slično drugim zemljama post-socijalističkog Balkana, a dijelom i onima iz srednje Evrope) prekrivena mrežom organiziranog kriminala, koju je dosad - na jednoj strani - pokušala ignorirati (nadajući se da će ona sama od sebe nestati), a na drugoj joj se (toj mreži) jednostavno nije mogla suprotstaviti, zbog toga što se radi i dalje o relativno „slaboj" državi („weak state"). Hrvatska je relativno „slaba država" i zbog historijskog nasljeđa (tj. upravo socijalističke „države koja je odum(i)rala"), i zbog načina na koji je nastala -  prije s

Današnja vijest - da je ruski predsjednik Dimitrij Medvedev poslao u parlamentarnu proceduru zakon kojim se mandat ruskog predsjednika produžuje sa četiri na šest godina - pokazuje (možda više od bilo čega drugog) namjere ruskog vladajućeg dvojca: da na vlasti ostanu dugo, dugo. Za taj prijedlog sam čuo na jednoj konferenciji u Nottinghamu, još u lipnju ove godine. Ugledni (i očigledno vrlo dobro obaviješteni i vrlo talentirani) kolega, profesor ruskih studija, rekao je da je Medvedevljevo predsjednikovanje Rusijom zapravo samo kratki (pa makar bio i četverogodišnji) intermezzo između dviju dugogodišnjih Putinovih predsjednikovanja, koja će - ukupno - trajati do 2026. On je „predvidio", naime, da će predsjednički mandat biti produžen ne na šest, nego na sedam godina (kao što je svojedobno bio u Francuskoj), te da će se Putin vratiti kao predsjednik na izborima 2012, a potom vladati Rusijom do 2026. Prema današnjoj vijesti, nije jasno hoće li Medvedev produžiti i svoj mandat za dvije godin

Milutin Baltić i DJ, Jan 2008

Kada ćemo (i hoćemo li) dočekati da neki „pripadnik manjine" (recimo Srbin u Hrvatskoj) postane predsjednik Republike (npr. Hrvatske)? Oni koji postavljaju to pitanje, zaboravljaju da je Hrvatska već jednom imala predsjednika (doduše: predsjednika kolektivnog Predsjedništva), koji je bio Srbin: Milutina Baltića, 1983-1984 (ovdje na slici s autorom ovog bloga, snimljeno u Zagrebu, u januaru 2008). U njenom Predsjedništvu, kao i u najvišim partijskim organima (koji su u doba socijalizma bili važniji od državnih) uvijek su bili zastupljeni i Srbi, a ponekad i drugi „manjinci". Srbin je, primjerice, bio šef hrvatskog Saveza komunista: Stanko Stojčević, od 1986 do 1989. I Jugoslavija je imala Albanca za jednogodišnjeg predsjednika - Sinana Hasanija, 1986-1987, a u njenom je Predsjedništvu uvijek bio i jedan Albanac (Fadil Hoxha od 1974-1984, Sinan Hasani od 1984-1989, a p

Karizmatičnost i relativna mladost Baracka Obame samo su neki od razloga za oduševljenje kojim je liberalna Amerika dočekala njegovu pobjedu. Zabrinutost zbog ekonomske i financijske krize također je imala utjecaja. Pažljiva analiza trendova podrške njegovoj kandidaturi pokazuje, naime, da je on učvrstio svoju premoć upravo u trenutku kad je javnost bila najviše zabrinuta zbog ekonomske (a time i svake druge) budućnosti Sjedinjenih Država. Treći je mogući razlog - osjećaj da se radi o "historijskom", a ne "običnom" izboru. Demokratski je kandidat probudio volju za glas(ov)anjem kod mnogih, koji ranije nisu glasali, jer jednostavno nisu vidjeli nikakvu značajnu razliku među ponuđenim opcijama. On je, barem u simboličkom smislu, predstavljao neku novu, drugu, dotad politički skoro pa nepostojeću Ameriku. Radi se, dijelom, o iluziji. Barack Obama nije običan "crni Amerikanac": ne zato što je polu-bijel (što se u kampanji isticalo podsjećanjem na njegovu bijelu baku),

Gospođa Marija (recimo da se zove tako, 45-godišnjakinja koja živi, recimo, u jednom slavonskom mjestu: ime i mjesto boravka izmijenjeni su zbog zaštite identiteta – no priča je istinita) na radnom je mjestu već više godina izložena eksplicitnim pritiscima sa seksualnom konotacijom. Budući da je osoba koja provodi te pritiske njen prvi nadređeni („šef“), u ovom slučaju radi se i o zloupotrebi položaja, a možda i o ucjenjivanju na temelju moći koju šef ima u odnosu na zaposlenicu. Prije mjesec dana, Marija se konačno odvažila prijaviti slučaj kao mobbing utemeljen na spolnoj neravnopravnosti. To je odlučila ponajprije zbog toga što je otprilike u to doba u Hrvatskoj usvojen novi zakonu o ravnopravnosti spolova, pa se dosta govorilo o tim temama. Bio je i „slučaj Pukanić“, u kome je žena novinskog magnata (Ive Pukanića) – srećom nakratko - prisilno hospitalizirana u psihijatrijsku bolnicu – što se dovodilo u vezu s političkim i me

Hapšenje Radovana Karadžića velika je šansa za (demokratsku) Srbiju – možda najveća koju je sebi stvorila u posljednje dvije decenije. Ona je nikako ne bi smjela propustiti.  

Prvo, tim hapšenjem sadašnja vlast u Srbiji na potpuno eksplicitan način potvrđuje da je voljna učiniti korak dalje u (sad već prilično dugotrajnom procesu) udaljavanja od tragične politike iz devedesetih, koja je zemlju vodila u izolaciju i koja je – u krajnjoj liniji – uzrokovala bolno nazadovanje u odnosu na druge u istočnoj Evropi. Radovan Karadžić je bio uteg na nogama srpske politike praktički otkako se pojavio. Njegov je radikalizam smetao čak i Miloševiću (naročito od 1993.) pa za njim u Srbiji nitko nema razloga previše žaliti. Upravo obratno: Srbija je sinoć sa svojih nogu skinula težak uteg koji ju je sprečavao da ubrza povratak u normalu.