Formativne godine svog dečaštva sam proveo na Vračaru. Samo detinjstvo, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoleća sam proveo na periferiji Beograda, u socrealističkim kvartovima radničke Rakovice. Mama je bila službenica Skupštine Socijalističke Republike Srbije te je sedamdesetih dobila od države stan u ovom, novoizgrađenom delu grada. Detinjstvo je bilo super. Naselje je bilo na samom rubu grada, na ivici miljakovačke šume, kasnije proslavljene kao Darkvud. Šuma nam je kao klincima pružala prostor za beskrajne akcije, počev od gerilskih ratovanja partizana protiv Švaba, igara Otpisanih i borbe Pokreta otpora protiv Okupacije (kasnije, proleća 1999. godine, Darkvud više nije bio tako bezbrižno mesto, kada su nas Ameri, nekadašnji saveznici, iznenadili i zajedno sa Švabama  počeli prosipati tepih bombi po sirotoj šumi, a sve zbog seksualnog skandala njihovog „liberalnog“ Predsednika). Bilo je i drugih akcija, poput prolećnih i letnjih gerilskih upada na imanja Poljoprivrednog kombinata Beograda i preslatkih krađa državnih dobara: bile su tu breskve, kajsije, trešnje, jagode, purenjaci, sve slađe od slađeg. Imali smo i opasnije akcije – ja lično nisam oduševljen tim akcijama, ali, što se kaže, ili si bio nindža ili si bio mindža– upadi na poligon za vežbe voždovačkog garnizona JNA, između nas i Banjole. No, sve je to bio deo Sistema, i nije moglo biti pankerskije akcije od zajebavanja, nerviranja i pravljenja štete tom Sistemu. I tako, sve u svemu, odrastali smo, zezali komunjare, voleli Red Star Belgrade, opuštencija.

 

- Ja bih ovde samo dodao: Srbiji u kojoj sam se ja rodio. Srbiji bih dao prednost po pitanju duha građanskog života, Bosni zbog društva i opuštenog života, rahatluka, Egiptu zbog drevne civilizacije. I Beograd i Sarajevo su moji gradovi. Kada sam u Sarajevu imam potrebu da dođem u Beograd, a kada sam u Beogradu vuče me Sarajevo. Čovek je društveno biće, potrebno mu je nešto što je mahalskog tipa, ali i ono nemahalskog. Kada smislim nešto na početku Knez Mihajlove, to i domislim do Tadeuša Košćuškog. U Sarajevu za to nema šanse, jer te na svakom koraku zaustavljaju u stilu: "Đe si ba, šta ima, hajd' na kafu."

muhamed.gif

Neki nemir kod nas na jugu zemlje udario. Musliman na muslimana se namerio, nije jasno šta je. Jedni kažu, kriv je Beograd; drugi, krivi smo sami. U prominentnost javnosti, tako, da objasne šta ja po sredi sa tim nemirom, stigli su i razni muslimanski lideri. Moju pažnju okupirao je Muhamed Jusufspahić, imam beogradske Bajrakli džamije. Muhamed Jusufspale je čovek u svojim poznim tridesetim godinama, rođeni Beograđanin, Dorčolac po inspiraciji ;). Kao što znamo, Dorčol ima izuzetno živopisnu istoriju. Po njemu su hodili narodi i narodi, i kada nije predstavljao hranu topovima zaraćenih strana, ponosno je živeo kao mesto dodira specifičnih civilizacionih krugova, ovog naše evropejanske Voše i tog vaše orijentalne Šumadije. ;) Izranjao bi Dorćol katkad pod balastom prečestih razaranja kao poprište uzavrele beogradske čaršijske kafanske kulture; mesto gde su Jevreji trgovali i filozofirali, razni karavani donosili kitnjaste tkanine po poslednjim modnim trendovima iz Beča i Pešte ili ćilime iz Stambola i Arabije, a Srbi pili do poznih noćnih časova u eminentnim kafanama, misleći poetski o prolaznosti života, ali i o drugim problemima, tražeći njihova razrešenja u dnu čaše gde često, poput DIS-a, bivahu ostavljani bez odgovora.

 
Dosta je terora zabranitelja
 
snjezanankirinicglow.jpg?width=765&height=398
 
 AKO ste ovih dana pomislili kako živite u društvu u kojem ograničenja vezana uz društveni život i zabavu postavljaju neki opskurni likovi iz prošlih vremena, zaključak je posve točan. 
 
 
 
2012-12-06 11:57:23
Planeta| Region

Međunarodni zakoni

Srđan Fuchs RSS / 06.12.2012. u 12:57

okej, prethodni blog je obrisao B92 jer nije ocenio unos kao autorski tekst, a čini mi se i da postoji u pravilima da se ne sme nastavljati blogom na tuđi blog, ili tako nešto. Bojan B je pokrenuo veoma važnu temu po meni, odnosno na neki način, temu od vitalne važnosti za Srbiju u ovom trenutku, njeno ponašanje na međunarodnoj sceni. Bojanovu repliku možete videti ovde, kao i konsekventnu diskusiju.

u njoj Boki kaže, i oko toga mislim da je konsenzus u Srbiji, kako kod komentatora na portalu B92, tako i šire od toga, da je u osnovama ovo međunarodna politika danas  - 

 

images?q=tbn:ANd9GcT14idUsLmCZy-zMoNaHffwihW4-iFliHBmdY6XqsqWudD15SJN

Hrvatsko budalasanje sa tinjajućim ustašlukom nije ništa drugo nego  spinovanje i skretanje pažnje hrvatske javnosti sa suštinskog problema - a to je da trenutačna hrvatska vlada nema rešenje; baš kao što ga nema ni trenutna srpska; za vitalni nedostatak svog društva, a to je poboljšanje kvaliteta života svojih građana, plata, proizvodnje, stvaranje mirnog i ugodnog života za svoje ljude i stvaranje uslova za bezbrižno odrastanje naše dece.

Jedino što stare udbaške špije umeju da rade je da seju mržnju, drže svoje građane u strahu, i stvaraju haos od budalastih dezinformacija, prosto, jer kvalitetan finansijski plan ne postoji.

Da u najnovijem hrvatskom budalasanju postoji "inteligentni dizajn" očito je od samog starta, od ustoličenja ministra Hasanbegovića početkom tekuće godine, preko raznoraznih mračnih splitskih popova koji saslužuju molebane za pokojne fašističke lidere - nepomen im ime zločinačko; do nekakvih bizarnih zatrašivanja trkom u naoružavanju.

Kako god, kada sretnete obične i gradske ljude, iz većih hrvatskih urbanih sredina, nigde ne primećujete ovu hasanbegovićevsku debilanu: obični ljudi iz Hrvatske, posebno u okruženjima gde su podjednako stranci, oni se oslanjaju na i raduju pomoći suseda iz Srbije.

 

Poslednji libertino Srbije, iliti Kucamo na vrata zaboravljenih blogera

zoran-ciric.jpg– Niko i ništa od onog što spominjete niti me je uvredilo niti pogodilo. Ipak su to neki drugi, meni strašno daleki svetovi. Previše je u njima egzotike i besmrtnosti za moj ukus… Čuo sam od ovih iz rukovodstva antisrpskog PEN-a da Jelena Bačić povremeno objavljuje pod pseudonimima Vida Ognjenović i Dragan Velikić. To je zanimljiva koncepcija, ali ipak verujem da se tu radi o mondijalističkoj zavisti usmerenoj na kosmopolite starinskog, titovskog tipa… A Legiji nikad neću oprostiti peti oktobar. Jeste da svi znamo da nije on ubio Đinđića već Amerikanci, ali zbog njegove uloge u petooktobarskom armagedonu zaslužio je šaržer u glavu. Uostalom, zna on vrlo dobro šta Magični misli o njemu, čak su govorili da sam ja koautor njegovog prvog romana. Nisam se obazirao na takve budalaštine… Vidite, od Crnjanskog sam, pored drugih trikova, naučio kako da odjebem istoriju kao književnu temu, da je nipošto ne uzimam za ozbiljno, već kao niz tračeva na čijem fonu se odvijaju autentične ljudske drame i komedije… I čitava zbrka i haos kojim se hrani politička korektnost potiče od banalne istine koju ljudi iz nekog razloga ne žele da shvate i prihvate: Stari zavet su pisali umetnici, a Novi zavet su pisali političari. Zato je Stari zavet tako krvoločan, bestijalan, maštovito surov i vala poprilično dosadan. Njega su pisali istinski poznavaoci ljudske duše koji se nisu libili da je opišu upravo zbog težine sticanja svetačke aure. Dok je Novi zavet udžbenik o diplomatiji i trgovini, koji propoveda da je ovaj svet džinovski buvljak. 

 

 
2009-01-19 07:14:56

CRO vs SRB, the clash

Srđan Fuchs RSS / 19.01.2009. u 08:14

split ISR vs PAL

alexlambros  17:27 17.01.2009

konkretno Replika: 75

u ovom slucaju moje simpatije su podeljene i osecanja vrlo neodredjena ...
mozda malcice pretezem na stranu Izraela ... ono sto mi medjutim uvek padne na pamet kad se pomene Izrael jeste to kako su oni fenomenalno uspeli da naplate holokaust ... mi docekasmo, da se pored Jasenovca, izvinjavamo Hrvatima sto su nas ubijali ...

 

20171214_094930_HDR.jpg

Više ili manje nije bilo neprijatnih ili neugodnih pitanja ili stvari upitanih i predstavljenih na nedavno održanom skupu srpskih i izraelskih diplomata i preduzetnika, u sklopu obeležavanja jubilarnih godina u kojima se Izrael nalazi: 120 godina od 1. cionističkog kongresa u Bazelu, stotinu godina od Balfurove deklaracije, 70 godina od UN-ove odluke o podeli Britanske Palestine na dve države, jevrejsku i arapsku, 50 godina od ponovnog objedinjenja kontrole nad prestonim gradom države, nad Jerusalimom... Takođe je ove godine navršeno i 25 godina od ponovnog uspostavljanja diplomatskih odnosa između Srbije, tačnije između bezidentitetske državne zajednice koja je nastala posle rapada SFRJ, pod kontrolom bračnog para Milošević-Marković; i Države Izrael.

Naša strana ekspedicije nije dozvolila previše prostora za pitanja, kao stare, dobre, oprobane autokrate, dok je izraelska strana, kao dinamična demokratija, jedina na Bliskom Istoku i sigurno među top20 u svetu, dozvolila i ohrabrila potpitanja, što ćemo videti malo kasnije u mom prilogu. Dačić je sišao, rekao šta je imao i otišao, uglavnom, u svom stilu, zaplićući jezikom, da l', što reče Tajson, od polupripitosti, da l' od umora usled svog mukotrpnog rada u poslenstvu Države Srbije, bivši ambasadori su rekli šta imaju, bivši dopisnik Политике iz Jerusalima, Bora Erdeljan je to pažljivo moderisao. Bulumenta partijskih klinaca starletana i starletanki, je došla, i, prilično nekulturno, otišla pre početka izraelskog dela predavanja. Međutim, u celom tom srpskom partijskom jednoumlju, stejdž je oduvala jedna osoba, žena koja se tu našla na poziv organizatora iz izraelske ambasade u Beogradu, gospođa Rouzi Stivenson-Gudnajt, unuka Kapetana Vojske Kraljevine Srbije i Vojske Kraljevine Jugoslavije, rođena Amerikanka srpskog-pravoslavnog i jevrejskog duhovnog identiteta (majka Jevrejka, otac Srbin), čiji deda je bio prvi vojni ataše i diplomata Kraljevine Srbije u Vašingtonu.

 
2019-10-15 03:26:20
Kultura| Ljubav| Moj grad| Na današnji dan| Porodica

najbolji pisac

Srđan Fuchs RSS / 15.10.2019. u 04:26

danilo_kis_und_zeni_lebl_kl_i.jpg?w=585

čitam sada  da je pred kraj razmišljao o samoubistvu, gorko je bio ranjen; da su ga prijatelji odgovarali i naglas, s njim, izvrgavali ruglu tu glupu ideju. to će biti smrt borisa davidoviča. nije voleo sažaljenja i sentimentalnosti ali jeste cenio iskrenost svojih prijatelja.

 

57485797_2284388624916392_4952066935459151872_n.jpg?_nc_cat=105&_nc_ht=scontent.fbeg1-1.fna&oh=f34f934f499451f8795940cd1250fc57&oe=5D3D366E

Београд. Данас обележавамо 22. април - Дан сећања на жртве холокауста, геноцида и других жртава фашизма у Другом светском рату. 


У Републици Србији још увек не постоји национална институција посвећена култури сећања, меморијализацији, едукацији и истраживању Другог светског рата. Одавно постоји идеја да се Старо сајмиште, место на којем је за време Другог светског рата био злогласни немачки логор, сачува и претвори у Меморијални центар који би преузео централну улогу у комеморацији, едукацији и истраживању. Време је да то учинимо! Толико дугујемо стотинама хиљада који су страдали као жртве злочина немачких нациста, усташа, других окупатора и њихових саучесника и помоћника. 

На жалост, уместо тога, Сајмиште је данас угрожено место страдања, запуштено, претворено у сметлиште, а неки објекти се користе у сасвим неприкладне комерцијалне сврхе. 

Претворимо ово место страдања и заборава у место учења и сећања - САДА! 

 

Srđan Fuchs

Srđan Fuchs
Datum rоđenja:  20.09.1975 Pol:  Muški Član od:  17.07.2006 VIP izbora:  136 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana