Sa prijateljima vodim radionicu u kojoj učestvuje grupa skoro punoletne albanske, srpske i romske omladine. Samim tim što su uspeli da barem na trenutak zbrišu iz svog okruženja, presrećni su. Čini mi se da im pre svega godi to što nema roditelja da ih kontrolišu. Možda je očekivano da rezultat prethodne rečenice znači haos u hotelu, ali za divno čudo, sva su deca pristojna
firma koja pravi čuvenu igru Monopol, rešila je da izbaci na tržište World Edition tablu na čijim poljima će se nalaziti određeni svetski gradovi. Kako bi dodatno privukla pažnju, ova kompanija je otvorila on-line glasanje za izbor gradova. Ponudili su 68 gradova među kojima se nalazi i Beograd.
... i dalje živi.
Živi u bedžu kojeg čuvamo negde na dnu fijoke, ili u majici na koju slučajno naletite kada sređujete orman. To je ona izbledela majica koja više izgleda kao stara krpa, ali je sigurno nećete baciti jer vam je draža od deset takvih novih. Majica herojskih vremena. Majica koju niste dobili, osvojili ste je.
Poštovane blogerke i blogeri,
za manje od nedelju dana, Beograd je sa 24. mesta uspeo da se popne na 10. mesto na listi za novu World Edition tablu igre Monopol. Zahvaljujući upornim ljudima dobre volje koji su protekle nedelje glasali svakodnevno i prenosili informaciju, Beograd je (za sada) iza sebe ostavio velike gradove kao što su: Amsterdam, Atina, Tokio, Toronto, Barselona, Kiev... ili bolje da kažem da su ispred nas samo: Montreal, Pariz, Kejp Taun, London, Sidnej, Njujork, Jerusalim, Riga i Rim. *14. februara, samo dan kasnije, ovo više ne važi: na petom smo mestu...
Zgroženost poslednjim dešavanjima na političkoj sceni ovih dana me polako prolazi. Valjda su licemerje i bahatost opet dotakli „dno života”, pa su izjave Velje koji se smeje oko glave dok poziva Tadića da mu poljubi skute u zamenu za 300.000 „svojih” glasova ili neodređenost DSS koja je čista određenost, uticali kao vakcina tako da skandalozne (usudio bih se da kažem ludačke) izjave ministara koji se utrkuju ko će direktnije da kaže „marš” Evropi više na mene ne deluju.
Kako me je vađenje novog pasoša podstaklo da se vratim starom hobiju, putovanjima, reših da sa prijateljima provedem Novu Godinu negde preko. Sledi kratka priča o poseti Budimpešti, kombinacija doživljaja i praktičnih saveta svima koji su namerili u tom pravcu, a ne putuju da bi pregovarali o isporukama gasa... >>>
Ne pada Vlada zbog Kosova, već zato što je Vojislav Koštunica rešio da u svoje političko samoubistvo uključi i sve nas. Ne brani se Kosovo tako što se potrudiš da i ostalih 85% teritorije Srbije živi siromašno i u izolaciji. Kako će se nezavisnost Kosova sprečiti ako Srbija odbije da priđe Evropskoj Uniji? Jel to treba da znači da ako/dokle god Kosovo bude nezavisno, Srbija neće hteti u EU? Ako je to strategija, budućnost je očigledna: narednih godina gledaćemo kako Crna Gora polako pristupa EU a mi ćemo se i dalje ponositi što smo crna rupa na zlatnom tepihu.
Boreći se za promenu sistema vrednosti devedesetih, izgleda kao da smo zaboravili da „overimo checkpoint", da gurnemo kamen pod točak, kako se kolica ne bi otkotrljala nazad. Umorni od bitaka, željni Boljeg života, lakomimo se za prečicom tamo gde ne bi smeli. A renta koju podmirujemo se, kao teška kletva, ne vraća samo nama nego i deci. Drastično, i pokojni Taton, i dvadesetogodišnjaci koji će ostariti u zatvoru, plaćaju životom iluziju koju smo neodgovorno počeli da stvaramo: da se sve može i sme.