Pod tepihom su ostali mafijaški doušnici iz vrha policije. Aflatoksini. Banane iz kabineta predsednika Vlade. Ministri-izdajnici. Ali izgleda da je Vreme nevinosti prišlo kraju.
"Dinkić tvrdi da su saradnici Nikolića vršili pritisak da se potpiše ugovor o prodaji Vršačkih vinograda. Kabinet predsednika:Pritisak bio iz Dinkićevog kabineta" To je citat iz vesti o privatizaciji "Vršačkih vinograda", koja nije od onomad i nije među one 24.
Šta sad, Uroše-Eliote? Dal po babu il po sttriček Mlađi?
I kako bi drugačije no sa Iznogudom srpske politike - Mlađanom Dinkićem? Opet, iskustvo nas uči da kad Mlađa krlja nema šanse da svi na nogama izađu sa terena.
Iako smo mi ovde, na osnovu relevantnih prognoza relevantnih prognozera sva suštinska i personalna rešenja odavno znali - eto došao je dan i čas da i Glavni odbor SNS a i profani građani Srbije saznaju sa kim ćemo u Promene.
Gost autor: horheakimov
Nedeljno jutro u ulici Vile Ravijojle. Loša karma je što sam sinoć jeo raviole. Ustajao sam više puta da odem na presto. Sada sam konačno ustao jer je jazavičar takođe hteo da ima momenat samo za sebe. On to voli da ima van dvorišta, obično u bulevaru prestolonaslednika. Loša karma za istog.
Leto se odužilo do sredine novembra te nije mučno izaći iz kreveta na ulicu. Beskućnicima a i onima koji žive na ulici ili u okućnici takođe je banja. Ipak na ulici nikog živog. Prvo ljudsko biće koje sam ugledao bio je Miki Manojlović. Nosio je mantil boje peska zakopčan u dva reda. Tu pred nama je klekao i osetio sam se kao car na sekund. Zavezao je pertlu i otišao je na gore. Mi na dole. Koliko često se dešava da prvo lice koje vidiš ujutru od kada se probudiš bude neko poznat? Ko zna šta sledi u ostatku nedelje, loša karma je to. Tako mi miriše. I na provarenu hranu za pse takođe. Sagni se pokupi to nemoj da neko ugazi! A kazna kolika je ako te uhvate komunalci! Nisam poneo kesu. Okrećem se levo, desno, dole gore (Predrag se udaljava okrenut leđima). Nema žive duše niko neće videti. Polako nastavljamo u park koji je rekvizitima opremila pekara. Pekara je definitvno imala lošu karmu pri izboru imena. Hleb i kifle, koji romb je to smislio. I crnina za prodaju hrane. Pekara za sahranu. I bez sa. I sa bez. Bez veze. Bez zvezde. Crvena, crvena, hej Zvezdo, hej.
No dobro.
Trepteći od uzbuđenja vozim prema kući svako malo pgoledajući prema velikoj kutiji od čizama na zadnjem sedištu.Iz kutije se ne čuje ništa, ali znam da je tu, u njoj.Brzinomer pookazuje 130, što je dobrih 50 preko ograničenja, ali žurim. Žurim da se upoznamo.
A onda pretrnem: osećam da je nešto pod papučicama. Ne mogu da kočim, ne mogu da pritisnem kvaćčilo, ništa ne mogu dok pokušavam da, jednom rukom držeći volan istovremeno da bar jednim okom gledam kroz vetrobransko staklo - drugom rukom dohvatim stvorenje koje se nekako iskobeljalo iz kutije i zavuklo na najmračnije mseto u automobilu. Baš pod papučice.
Postoji mišljenje da nas u Srbiji, po pravilu uskoro, očekuje ono što se u Hrvatskoj događa danas.
Gost autor: Mirakulus
Protekli period jeseni Hrvati su pored poljoprivrednih radova proveli u izbornoj kampanji. Preko četiri tisuće kandidada za sto četrdeset mjesta u saboru i njihovo predstavljanje na dalekovidnici pokazao je sav spektar raznih ridikuloznih pojava koje izmile na površinu svakih četiri godine. Predstavljanja stranačkih programa na nacionalnoj dalekovidnici izazivao je opću konsternaciju glasačkog tijela. Pri tome relevantne parlamentarne stranke bile su utopljene u moru marginalaca. Cijeli tijek kampanje protekao je u relativnom siromaštvu plakata i predizbornih spotova no ipak su dvije najveće stranke uspjele svaka potrošiti oko milijun i pol eura. Predizborne poruke ozbiljnih pretendenata na saborske mandate slijedile su ovim redom:
Mučio sam se noćas pokušavajući da nekako u tekst bloga uobličim ovu petooktobarsku smešu osećanja. Mučio se i odustao. Lete misli na hiljadu strana, svaki je segment naše današnjice za poseban blog. A nikako da te misli slože u nešto jasno i konzistentno.
I onda vidim da, kao i obično, život to sklopi i sačini baš kako treba. Dakle, evo priče o bagatelisanju slobode, sirenskom zovu demagogije, prednostima uravnilovke nad tržištem. O precenjenostii demokratije koja se ne maže na hleb.
O tome kako zmija grize svoj rep.
Srbi sa severa Kosova mrznu se na Jarinju u protestima za koje svi, uključujući i njih, znaju da su uzaludni.
Ivica Dačić sa knedlom u grlu putuje u Brisel na još jedno gutanje živih žaba koje će mu servirati Ketrin Ešton, a na radost i polzu Hašima Taćija, posmatrača.
A gde je Predsednik i gde je Platforma?
Godinama smo slušali bivšu opoziciju kako bivšu vlast optužuje za izdaju, političko i diplomatsko tumaranje, nesposobnost da stvori i sprovede jasan plan za rešavanje kosovskig čvora.
Budući da sam u nekoliko navrata o tome pisao, a da je juče, ipak, Vlada Srbije sa ovog dokumenta skinula oznaku tajnosti, mislim da je bitno da se ovaj dokument pojavi i na Blogu, u integralnom obliku.
Da kažem samo da meni kao laiku Platforma liči na pokušaj da se Kosovu "ugradi" malo Kosovo u ustavno pravni sistem, i da je teško poverovati da će ovo proći kod onoga što se kolokvijalno zvoe Međunarodnom zajednicom. Na pravnicima je da tumače koliki je manevarski prostor dat pregovaračima, a na političarima da definišu šta su krajnji dometi a šta crvene linije.
Dakle, tekst Platforme za Kosovo:
Ili: od govana pita
Juče Dan Republike, sutra Dan nastanka Kraljevine SHS I posledično Jugoslavije.
Drugu ubila okupacija I revolucija.
Prvu... Oko uzroka smrti postoje oprečna mišljenja u desetinama varijacija. Možda bi najbliže istini bilo da joj je iznutra glave došla neefikasnost I opšta idejna korupcija naslonjena na sitne interese, I velika prekompozicija političke mape Evrope spolja.
No nije ideja da ovo bude tekst o jubilejima i davno izdrndanoj partizani/četnici vuni.
Hoću da kažem da je ono što nam se desilo a od čega evo 25 godina ne možemo kao društvo da dođemo sebi bauljajući naokolo sa uvek istim besmislenim pitanjima -kapitalizam.
Kapitalizam nam se desio. Neophodan uslov za njegovo nastajanje jeste privatizacija. Da, to je ono o čemu se 25 godina - a poslednjih 12 naročito - neprekidno govori kao o izvoru svih zala.
Kao prvo, mimo uvrežene besmislice da su privatizaciju pravili ministri I savetnici (Vlahović, Đunić, Đelić) - valjalo bi imati u vidu da je ova poslednja privatizacija bila privatizacija Zorana Đinđića.
A valjalo bi se podsetiti i konteksta i momenta u kome se moralo opredeliti za njen oblik: sporu i kobajagi pravednu, vaučersku ili brzu I efikasnu uz uvažavanje iskustava drugih zemalja koje su tranziciju prošle.
Realno - ima li Srbija boljeg kandidata za predsednika od Tomislava Nikolića? Da je reprezentuje u njenoj punoći i celini? Nekog oko koga mogu da se, kako nam istorija kaže, ujedine muftija Zukorlić, magistar Velimir Ilić, doktor Vojislav Koštunica, Milo prepodobni Đukanović, doktor Vesna Pešić, Nataša Kandić?
Ok, ima li takvog kandidata sem Vučića, jer on, Vučić još i Čedu Jovanovića, Andrića, Nenada Prokića, Vuka Draškovića i našeg Krleta reprezentuje. Ali - on je zauzet. Možda.
Dakle, postoji li čovek koji bi bio kompletnija i verodostojnija slika u kojoj bi se Srbija ogledala? Toma, Dragica i ja mislimo da ne. Ako se Aleksandar tako izjasni i sa nama složi, onda će nam se pridružiti bar još 50% onih kojima demokratija daje pravo da se sa Aleksandrom (kao sa drugom Titom, Slobom, Vojom jednim i drugim u neposrednoj prošlosti) slože potpisom na glasačkom listiću. Dakle, misleći deo Srbije, koji uvek ima jasan stav i ozbiljno, objektivno i odgovorno promišlja žiuvot i politiku.