Ispriča mi jutros prijateljica da je dobila otkaz u kiosku. Ja se smorila onoliko, tražim reči da je ohrabrim i ne pronalazim ih. Vredna je, ima pedeset godina i srednju stručnu spremu, radila je kojekuda, ali sve nešto na određeno i pod ugovorom. Ovo sa kioskom joj baš leglo i sve je slutilo da će potrajati mnogo duže od tri meseca.
Kaže: "Prvo sam se presekla, jer nisu imali nikakvu primedbu na moj rad, osim za odlazak u WC. Ma i nije mi krivo, samo ne znam gde da tražim novi posao."
"Što za WC?" - pitam.
Zastala je ispred restorana, zategla ramena i uvukla stomak, dlanovima ispravila nevidljive prevoje crne, svilene haljine i udahnula tri puta duboko, da umiri uzbuđenje koje joj se u nepravilnim talasima razlivalo čas grudima, čas stomakom, da bi se sudarilo u nekontrolisane udarce od kojih su joj noge i ruke vidno treperili. Radovala se ovom događaju i dugo se i pažljivo spremala vodeći računa o svakom, i najsitnijem detalju na sebi. Podjednako temeljito je zamišljala trenutak kad će zakoračiti u svečanu salu i stati pred pedesetak pari radoznalih očiju, pružiti ruke ka prvom dragom
Bogte, već 19. decembar! Nova godina za 12 dana, depresija u najavi. Bojim se zaskočiće me i ovaj doček kao mnogi pre njega.
Doček
Svečano postavljen sto za nas dvoje. Gledamo se preko ikebane, uglavljene između ovala i činija. Ja u lepoj crnoj haljini, našminkana, na nogama mi cipele sa visokom potpeticom. On u trenerci. Mrzi ga da se presvlači. Prelazi dlanom preko čekinjaste brade stare tri dana, kao da premišlja bi li se obrijao, a onda ga nemarno spusti na damastni stolnjak i kaže:
- ’Ajde da jedemo, sad će da počne.
Ne pitam
Bože, što ne podnosim kad me neko bezobrazlukom, pretnjama i bezočnošču izbaci iz takta, pa kad shvati šta je uradio, krene sa onom šupljom pričom o neprepoznatim dobrim namerama. Ne podnosim jer mi je diskutabilno dal je stvarno shvatio ili se zabrinuo zbog besa koji je izazvao, ali je nesumnjivo da me smatra glupom i to mi jasno stavlja do znanja rečenicom - nisi ti to razumela.
Hoću da se nadovežem na ovu uzbunu koju je u svakom normalnom stanovniku ovih prostora izazvalo saznanje da je jedan siledžija (zašto mu tepamo silovatelj?), nakon odslužene kazne, pravo iz
Jedno sasvim obično prolećno popodne nakon kiše - V. drema u dnevnoj sobi, ja se dokono motam po kući. Munja laje k'o pomahnitala, već me ozbiljno nervira. V. je već iznerviran – dal može iko da prođe ulicom, a da ona ne zalaje? Munja je udomljena nakon jedne saobraćajke u kojoj je ostala bez oka i teško povredila karlicu. Rekli su da nema šanse da preživi u azilu, nejverovatnije će je uspavati ako se neko ne sažali i udomi je. Sažalila se moja deca i eto je kod nas. "Tata, dajte joj šansu da preživi, kad te molim! Mama, ako je niko ne prihvati, uspavaće je. Molim vaaaaas,
Poštovani čitaoci bloga, ova priča će biti zaključana za komentare. S razlogom. Sve moje priče su lični doživljaji ili doživljaji bliskih mi ljudi, s malo preterivanjai da bi bile zanimljivije. Cilj im je da podele iskustvo, zabave ili zamisle čitaoce. Ne treba mi ni uputstvo za život, ni naknadna pamet. Eto, neka ih ovde, možda neko u njima prepozna i ponešto dobro.
One prve noći su me prebacili na krevet kao džak. Došla sestra, uključila infuziju, prekrila me nekim ogromnim plavim čaršafom i otišla. Ležim na leđima, pokušavam