B92 Blog

Armida

Lud je grad taj Berlin. Glavna ulica se zove Unter den linden. Pod lipama. Umjesto Getea ili Direra, Fridriha II ili Bizmarka, umjesto Kanta ili mog favorita Baha, glavna ulica je ponijela ime tamo nekih lipa. Koje i dalje ponosno stoje i mirišu. I cekaju našeg Mugija. Da ih posijece. Kao što je Katalonac, mag operske režije Kaiksto Bieito, isjekao Armidu, poznatu operu slavnog Kristofa Vilibanda fon Gluka. Moj prijatelj, mali muzicar kako se voli predstaviti, od tri berlinske operske kuce izabrao je baš tu, Komishe operu, zbog nepredvidljivog Bieita. Pricao mi je kako je prošle godine, u Hanoveru, njegovu postavku Travijate, veci dio konzervativne publike napustio nakon prve pauze. Zbog provokativnosti i alternacije. Pitao sam ga, kako se režiser i dirigent u operi usaglašavaju, da li postoji opasnost da pozorište potre muziku? Mali muzicar mi je odgovorio da to postaje sve veci problem, da je ne tako

Mir Božji Hristos se rodi. (Po)rodiše se i izbori. Hvala Vladi Crne Gore. I za mir, i za Isusa i za izbore. Mir nam je sačuvala kad je bilo najteže, Isusa priznala još onog dana kad je petokraku nazvala crvenom žabom, dok za izbore joj i ne treba mnogo zahvaljivati. Ona ih raspisuje samo kada joj je rezultat unaprijed poznat. Zato Cedem i Cesid ne moraju raditi ispitivanje javnog mnjenja. Naši dobijaju - BEZ DILEME.

Kada mi je, moj omiljeni bloger i clan moje VIP liste, nezavisni i slobodoumni borac za demokratiju i slobodu (valjda samo u Srbiji), podmetnuo u nekoj polemici na blogu drogu, kako bi odbranio lik i delo velikog nam vodje, bio sam iskreno zatecen. Mislio sam covjeku se omaklo. Nije dobro procitao. Istovremeno, javljaju mi neke njegove kolege da je to svjesno ucinio jer, kako mi kazu, "kopa nogama i rukama kod Mila da udje u kabinet"! Ja ni tada nijesam vjerovao. Zasto bi mu bilo vazno da na mom blogu kupi poene za Milesov kabinet!? Odbacim sugestiju kao zlobni komentar zavidljivog kolege. Ali, danas evo citam kako je Mali uspio. Usao u veliki kabinet. Sada ti je valjda postalo jasno

Ovako smršao, nevjerovatno liči na likove iz „Alan Forda“, kultnog stripa moje generacije. Oči, crte lica, nešto u pogledu – baš kao likovi, i to ne glavni, iz legendarnog stripa o prevarantima, mitomanima i tajnim agentima. O grupi nazvanoj TNT. Naravno, ovaj strip je rađen na rubu – i preko ruba – karikature, pa činjenica da neko tako liči na Bankerove spodobe i nije baš neki dobar usud. Odnosno – ovdje se nastavlja personalna balkanska groteska – nije Karadžić jedini koji nalikuje na likove iz TNT grupe. Sjećate se legendarne karikature iz Mladine – gdje je, ako se dobro sjećam, Milo bio sir Oliver – svi su, odista nevjerovatno prirodno ličili na ekipu iz najraspalije njujorške cvjećare. I Tuđman, i Sloba, i baš svi drugi...
E tu nastupa istinsko balkansko ludilo – OK, svi oni nalikuju karikaturama, i čak ih vrlo lako možemo, u svakom trenutku smjestiti u karikaturalni kod, ali – oni s

Čudan naslov za temu intelektualnog angažmana. Preuzeo sam ga od čuvenog Edvarda Saida, Palestinca hrišćanske vjere, predavača sa Kolumbije, koji je u Londonu, u sklopu „Ritovih predavanaja“, 1993., govorio kako su današnjim intelektualcima „izvađeni zubi“ i kako se njihov zadatak sveo na „proizvodnju pristanka“. A intelektualac bi trebao, rekao je tada Said, biti „posebno biće, neko ko govori istinu, hrabar i gnjevan pojedinac, za kojeg nijedna ovosvjetska sila nije previše krupna ili zastrašujuća da je on ne bi podvrgao kritici i nemilosrdno pozivao na odgovornost“. Fenomenalno, zar ne.

Juče u „Artu“, u Vijestima, Paolo Mađeli, poručuje crnogorskim intelektualcima da „onaj koji traži istinu ima jednu intelektualnu obavezu – svima reći ne!“ Po svakom pitanju odgovor, kaže Paolo, mora biti NE.“Dužnost svakog umjetnika mora biti da bude savjest naroda, i kao takav kritički opredijeljen – opozicija u svakom smislu, intelektualnom

da nam živi, živi, Filip

Srednja generacija se sigurno sjeća velikog makedonskog filma Stoleta Popova “Srećna nova 1949”, sjajne umjetničke anticipacije novog totalitarizma i zla koji će prekriti balkanski region samo par godina kasnije. A o tim počecima 90’tih, ovih dana, nakon predsjedničkih izbora u MNE, govori i Mark Almond, profesor sa Oksforda i ugledni analitičar BBC za zapadni Balkan. Kaže kako je “EU trenutno važnija stabilizacija Kosova i regiona od korupcije i vladavine prava u Crnoj Gori”. I onda definiše crnogorsku situaciju: “Na neki način, vratili smo se na početak 90-ih, kada su neki ljudi u Briselu govorili - bolje Milošević nego neko i nešto što ne razumijemo i ne možemo da predvidimo”!

U dvije rečenice Almond je sve rekao. I o vlasti, i o opoziciji, i o famoznoj međunarodnoj zajednici. Ako se ovi stavovi pokušaju razraditi

Slažem se s Koštunicom, a tek sa Tadićem, da je srpski plivač američkog državljanstva izložen nepravednim i ničim zasluženim sankcijama u Holandiji. Ne čudi od zemlje „lala“ kada zarad njenih takodje nepravednih sankcija Srbija nije u januaru mogla da potpiše Sporazum o stabilizaciji i predruživanju sa EU. Tada nijesu imali razumijevanja za neisporučene ratne heroje koje oni, potpuno nepravedno i ničim zasluženo, zovu zločincima. Sada kažnjavaju Čavića jer im je krivo što je Kosovo Srbija a oni ga, ne hajući za naš stav, već priznali.. Kako svi Srbi, a posebno premijer Koštunica i predsjednik Tadić, znaju da je Kosovo Srbija, svi oni osjećaju nepravdu zbog ničim zasluženih sankcija Evropske plivačke federacije. Ali, ne mare za njih. Sam plivač kaže da mu nije žao što je k

Kao što naslov kaže, bez komentara (sam). Radi pojašnjenja par riječi: ispod ćete naći dva teksta koja su dan za danom, proteklog vikenda, objavljeni u "Vijestima". Članci su publikovani kako priliči materiji koju obrađuju u crnoj hronici. Glavni akter je Nenad Otašević, kako ćete pročitati u tekstovima, sudija Osnovnog suda u PG, poznat široj javnosti kao sudija koji je određen da vodi naš slučaj protiv M.Đukanovića u kojem on potražuje milion eura.

Komentare i zaključke prepuštam vama.

(topografija: selo Rogami, koje se pominje u tekstovima je oko 5 kilometara udaljeno od Podgorice, Zagorič je prigradsko naselje udaljeno 3 kilometra od

Neću o vama jer ste vi zaista izgubljen slučaj. I Bog je digao ruke od Srbije, zašto bih ja čekao. Podržao sam Tadića u drugom krugu i veselio se kad je pobijedio. Ne zato što je Crnogorac, makar i poreklom, već što je, kako sam i napisao u tekstu podrške, manje zlo. Ili da ne zvuči tako grubo – manja šteta. Da li sam bio u pravu, ne samo ja već stotine hiljada onih koji su iz istih pobuda izašli u drugom krugu, sada već nijesam siguran. Ali, ne bih o tome. Tema, dakle, nije Tadić. Ali sam morao da pomenem njegov slučaj, jer u tom blogu, ili manifestu kako bi rekao Joe Black, protadićevsku poziciju sam obrazložio i činjenicom da je pobjeda kandidata demokratske Srbije duboki interes demokratske Crne Gore. Ma kako ona mala bila. I Crna Gora i demokratska opcija unutra nje. Samim stavom, “malo (demokratskih) rukah, malena i snaga”, dao sam i odgovor na pitanje da li na unutrašn

Milo Peti (put)

Ovo je naslovna strana današnjih vesti na sajtu B92.

• RIK: Do 10 sati glasalo 9,56 odsto
• Političari glasaju