Mislim, ja jednostavno volim da se igram rečima. Da ih premećem, okrećem, tumbam, da osluškujem kako zvuče, da im nalazim prava mesta u rečenicama, da ih izmišljam, da pronalazim nove, da pamtim stare... Nekako, to mi je jedna od najlepših zanimacija koju umem da smislim.
Maločas sam dobila sledeću poruku od Bojane Mirosavljević, hrabre mame male Zoje i predsednice Udruženja gradjana za borbu protiv retkih bolesti kod dece ,,Život'':
,,Javili su mi iz RFZO da je komisija odobrila hranu, ali samo za Batenovu bolest. Mi zahtevamo da podkomisija opet zaseda i da odobri za svu decu kojoj je to neophodno, bez obzira što NASA deca imaju Batenovu bolest. Pristali su i sledece nedelje će doneti konačnu odluku.''
Idemo dalje. Mala Mama me je zamolila da objavim ovaj njen post, što ja sa zadovoljstvom i činim, u iskrenoj nadi da će to pomoći da problemi počnu da se rešavaju.
Sad ga nema danas, a juče se vratilo.
Ima li koga da je pretek'o?
1.
- Izvinite me, večeras žurim. Imam bolesnu žabu kod kuće. - kaže i počinje da sređuje sitnice na svom radnom stolu.
- Bolesnu žabu? - pita on.
- Da. - Ona potvrđuje, po malo rasejana i sa mislima već daleko od ove prostorije u kojoj se razgovor odvija.
Drago mi je što sam u prilici da objavim ovaj tekst koji je napisala naša blogokoleginica kleinemutter.
Evo šta o temi kažu u jednom članku u Blicu.
( Molim vas da ne budete lenji i da priloženi link otvorite, jer daje prilično dodatnih informacija. .)
A sada Mala Mama:
I tako...
Na trenutak ne zna šta da kaže. Gleda tu nepoznatu stvar, sivkastu i ubledelu, koja tek što se izmigoljila iz krutih belih povoja i sad joj zgrčena i gotovo dirljivo bespomoćna leži u krilu, i užurbano mozga...
1.
Uznemireni lokvanji.
Vetar pripitomljen u trstikama.
Kikotave divlje perunike.
I vilin konjic što treperi vazduhom.
Složila je tu malu, savršenu priču u svojoj glavi jedne od onih noći koje su je ispunjavale nedorečenim nemirima i nisu joj davale da zaspi. Bila je zadovoljna svakom rečju, svakim zarezom, svakom tačkom u njoj, što joj se inače gotovo nikada nije dešavalo. Prosto joj je zastajao dah od toga kako je, onako tanana, zaokružena, potpuna, ispunjavala svoj okvir određen naslovom koji je bio upravo onaj pravi i jedini i najbolji moguć.