Gospa Zora zapravo ni dan danas nije načisto da li joj ime odgovara ili ne. Naime, neprestano je muči jedna sitna začkoljica: ona zorom ustaje samo i isključivo ako mora, ali zato redovno leže sa prvim petlovima ( Ovo sa glasnokukurikalovićima ipak treba shvatiti sasvim uslovno i čisto figurativno, jer tamo gde ona živi, pevci su odavno proterani iz dvorišta. Samo po koji limenko je ostao zaboravljen na nekom krovu patiniranom mahovinom i čuvarkućom da poput saobraćajca usmerava široke ravničarske vetrove, ali ni to nije baš pouzdano, jer ne može da se seti da li ih je u poslednje vreme viđala ili bi samo bila rada da je tako. ).
Mala Mama:
Srbija je sjajna zemlja. Ima divne pravilnike.
U okviru svih postojećih zakona.
Događa se ponekad da joj se dan prosto zgruša među prstima kao letnje mleko u plavoj šerpici na tufne i umesto da teče i peni i miriše, cepa se na mlitave krpe sa kojima ne zna šta bi. Ili joj se razbije u paramparčad izbačen iz ravnoteže nečim naizgled sasvim nevažnim, pa silno vreme mora da provede prebirajući krhotine u besmislenoj nadi da se mogu zalepiti jednim iznuđenim osmehom.
Katkad se jednostavno zgužva do neprepoznatljivosti, poput odbačenog staniola i nokti joj se umore od pokušaja da ga ispravi i dovede
- Sad ću da aaa-pćiha!!! Ćiha!! Ćih! kinem - rekla je Hana, stresla se i valjano se useknula u papirnu maramicu.
- Izbegavam da kažem da bilo šta ili ma koga mrzim, ali kijanje je jedna od retkih stvari koja me baš nervira i za koju bez problema mogu reći da je mrzim iz dna duše. - zaključila je.
Zatim je mali prst desne ruke podvila između palca i ostalih prstiju - siguran znak da će da sedi i ćuti i da joj je na umu nešto za šta nije sigurna da li bi mi poverila ili ne.
Ćutim i ja i čekam da počne sa pričom.
Reč ima Mala Mama ( link ):
Bivaju tako neka vremena ( retko, ali bivaju ) kada se samo dobro i lepo dešava. Eto, meni ovih dana srce puno do vrha, pa preliva na sve strane.
U to ime, gošća mi je danas rođeno Malo Dete i njena priča koju je prošle godine poklonila sestri za rođendan:
Zatekla ih je priljubljene jedno uz drugo. Ona je bila leđima tek ovlaš oslonjena o ivicu terase, obučena u haljinu zadimljeno plave i bele boje, sa veoma umešno ukomponovanim prugama i tufnama. On se blago naginjao nad njom u svom svečanom odelu nešto prenaglašeno plavom, ali sasvim umesno primirenom belim detaljima, od kojih se naročito isticala savršeno zavezana leptir-mašna. Delovalo je kao da ćućore nešto toliko lično da je, videvši ih tako, Hana na trenutak zastala i bila gotova da se lagano izšunja ne kvareći im taj, po svemu sudeći, sasvim poseban trenutak.
Tu negde, sasvim blizu velikog, nervoznog, užurbanog grada, lenji se i proteže duž moćne reke jedna varoš, a u njoj...
Ne, ne, ne!
Za ovako malo priču kakvu želim da ispričam, ovo je suviše veliki i moćan uvod, mada mi se jedno vreme činilo da je baš onakav kakav treba da bude. No, eto, predomislila sam se.
Dakle, idemo iz početka:
Na žalost, lepih vesti nema. Izgleda da je ponovo došlo vreme za dizanje galame.
Prepuštam reč Maloj Mami:
Evo načina da se napravi dodatni pritisak na nadležne da malo ubrzaju stavljanje enteralne hrane na pozitivnu listu lekova. Pročitajte šta predlaže Bojana Mirosavljević, mama male Zoje i o čemu je želela da obavesti našu blogozajednicu: