E, ja bih prvo da se predstavim. Zovem se Hana. U stvari, ne zovem se tako. Znate, baš kao u onom crtaću... Al' da me ubijete, ne sećam se te replike dovoljno dobro da bih mogla da je citiram kako dolikuje. Opet, računam, znaćete o čemu govorim.
Daleko od toga da se to desilo iznenada, na prečac, odjednom, onako iz čista mira i s neba pa u rebra. Naprotiv. Sitne naznake svega što će se dogoditi gamizale su, milele, puzale, plazile svuda oko nje godinama unatrag, ali, prosto nije imala vremena da ih primeti. Ako je koji malo uočljiviji znak i zapazila, nije mu pridavala pažnju. Ako je čak i pokušala da ga osmotri malo pobliže, sve ostalo čime se bavila bi joj istog trenutka odvuklo pažnju. Ako je zastala da razmisli i pokuša da ga dešifruje, buka svakodnevnice ju je vraćala kolotečini.
I tako je bledela, nestajala, čilila dok se nije sasvim samoponištila.
Drago mi je što mogu da ustupim prostor svojoj gošći Kleinemutter.
Moje dete je dete sa posebnim potrebama ili dete sa invaliditetom 100% ili hendikepirano dete ili kako god već zovu ovakvu decu, ali moje dete je jedno toplo dete, koje se raduje životu, koje uživa u sadržajima u kojem uživaju i druga tipična deca. Moje dete je moja srećica !
Drago mi je što sam u prilici da objavim ovaj tekst koji je napisala naša blogokoleginica kleinemutter.
Evo šta o temi kažu u jednom članku u Blicu.
( Molim vas da ne budete lenji i da priloženi link otvorite, jer daje prilično dodatnih informacija. .)
A sada Mala Mama:
1.
- Gde su mi one druge ovakve pantalone? ( Pokazuje plave tričetvrt pantalone koje upravo ima na sebi, sa crnom karo šarom. )
- One bele? Na peglanju.
Danas popodne mi je stiglo sledeće pismo od Bojane Mirosavljević, mame male Zoje, devojčice koja boluje od Batenove bolesti:
Moram Vas opet zamoliti za pomoć i podršku.
I Federara, i pravdu, i balet, i umetničko klizanje, i Branka Miljkovića i još mnogo štošta jednostavnog i običnog. A sada je više nema.
Idemo dalje. Mala Mama me je zamolila da objavim ovaj njen post, što ja sa zadovoljstvom i činim, u iskrenoj nadi da će to pomoći da problemi počnu da se rešavaju.
Tolerancija
Veliki odmor ispred Filološke gimnazije. Tri devojčurka stoje ispred ulaza i užinaju. Nailazi Romkinja srednjih godina. Čuju je kako, više za sebe, govori:
- Celo vreme lutam ovuda...
Jedan curetak profesionalno reaguje:
- Ne kaže se celo vreme, nego sve vreme.
Romkinja zastaje i kaže:
- Dobro... Izvini... Sve vreme lutam ovuda.
Zatim nastavlja svojim putem.
Zadovoljstvo mi je što je Kaolavanda došla u moje blogodvorište da se igra. Pa... prijatno!