Ne volem ljude koji ne skidaju naočare za sunce u razgovoru sa drugim ljudima.
Ne volem ljude koji razgovaraju telefonom u prodavnici, banci, pošti, bioskopu, ...
Ne volem ljude koji sa sladoledom/ sendvičom/ pljeskom ulaze u prodavnice, pošte, banke i ne prestaju da jedu.
Ne volem ljude koji žvaću sa otvorenim ustima.
Ne volem ljude koji na javnom mestu pričaju glasno kao da su svi okolo gluvi.
Ne volem ljude
ili: još nam benzen nije baš toliko pojeo mozak
Juče su se u centru Pančeva ponovo čule sirene. Čuju se i danas. Zbog zagađenja? Može se reći. I zbog aerozagađenja, ali i zbog onoga što ne znam kako drugačije da nazovem sem - zagađenje našeg zdravog razuma.
Ukoliko živite u Pančevu ili se danas tamo zadesite, prošetajte do centra i recite NE onima koji stvarno misle da smo svi mi ovce. Ako ni zbog čega drugog, onda bar zbog toga što je ovo možda poslednja prilika da kažemo NE umesto NJET.
(preuzeto sa www.pescanik.net)
PETICIJA
ili: kako nisam dobila lap-top
Drugari, sećate se da je jednom prilikom Anfak ponudio svoj prostor na blogu svima nama koji želimo da pišemo, a u to vreme nismo imali autorsku opciju. Tada sam ja, kako je i sam Anfak primetio, u skladu sa nick-om ponudu prihvatila i napisala svoj prvi tekst. To je bio onaj tekst o tome kako su mi za rođendan ukrali bicikl, sećate se?
Razlog što pominjem taj tekst je moj rođendan koji je bio prekjuče. Napunih čitavih 27, omatorilo se, no žal za mladost neki drugi put.
Većina vas zna da sam pre nekih pola godine uplovila u bračnu luku, doduše nezvanično, ilegalno, samo smo se uselili u kuću moj dragi i ja, i tako je počelo.
Kopkalo mene već duže vreme šta se to dešava na Fejsbuku kad i mnoge poznate ličnosti svoj dan započinju ispijajući prvu kafu upravo tamo. Obično volim da makar pogledam sve novotarije, naročito kad su tako popularne, međutim pošto ni za blog nemam vremena koliko bih volela da imam, Fejsbuk sam ostavljala za neka druga vremena.
Ali, eto, đavo mi nije dao mira, pa ukucah i to u svoj pretraživač. Odmah po registraciji, ponuđeno mi bilo da potražim neke svoje prijatelje. Rekoh sebi Why not? Ionako se sa gomilom ljudi iz recimo srednje nisam videla ni čula
Kada sam pokušala da izračunam koliko vremena dnevno, mesečno, godišnje provedem u redovima u banci, moram priznati da me je brojka šokirala. 7680 minuta godišnje ja provedem čekajući u redu, to je valjda oko 128 sati. Zamislite da vas neko ubaci u banku sa gomilom drugih ljudi i da vas natera da tu stojite 5 dana. Toliko ja čekam na godišnjem nivou.
Posle određenog vremena moja mazohistička crta postala je izraženija, pa kjuing počeh da doživljavam kao zabavu, iako nije nimalo zabavno. Ali na kraju mu dođe da je poučno. Svašta se u redovima čuje, vidi,