- Miranda. Miranda! Ko je zaključao kapiju?
- Ja sam.
- Zašto?
- Znaš ti zašto.
- Otključaj. Čula si šta se celog dana događa na trgu. Otvaraj. Imam da završim nekakav posao.
- Nema danas posla. Ostaješ kod kuće. Šta je sve ovo? Da sam želela da budem udovica, ubila bih te sama. Zadavila bih te ovom mašnom.
- Ti misliš da se ja bojim tih crnokošuljaških vaški? Daj mi ključ. Daj mi ključ! Miranda!
“Oni žive“ (They Live) je crnohumorna SF satira o vanzemaljcima koji nesmetano žive među nama zahvaljujući mašini kojom su nas sve hipnotisali, i na taj način utiču na naše odluke, umrtvljuju naša čula i kontrolišu naše živote. Film je baziran na konceptu da je svet koji nas okružuje samo prividna iluzija za zavaravanje ljudi iza koje se nalazi malo mračnija stvarnost.
Scenario i režiju za ovaj film (nastao 1988.) potpisuje Džon Karpenter (John Carpenter).
Duvao je jak vetar. Čovek u mantilu je išao ulicom. Koračao je dugačkim koracima. Iako je duvao vetar, nije se ništa čulo. Povijene glave, da mu vetar ne bije u lice, čovek je išao svojim putem. Ni previše brzo, ni previše sporo, ali dugim koracima. Pored njega su promicali automobili, ćutke, bez ikakvog zvuka. Dim iz auspuha, ljudi u automobilima koji pričaju, ali u potpunoj tišini. Samo se čuo klavir. Čovek u mantilu je još više savio glavu i mrmljao nešto sebi u bradu. Ništa se nije čulo, ni vetar, ni automobili, ni mrmljanje. Samo klavir. Najednom čovek udari glavom u banderu. Okrenuo se, pogledao oko sebe i zaobišao banderu sa kojom se malopre sudario. Klavir je svirao, a on je nastavio svojim putem.
Gost autor: Stjepan Mimica
Šta predstavlja park za jedan grad, za njegove građane? Mesto na kome svako traži i nađe ili ne nađe ono šta traži? Reših da šetam parkom i posmatram ljude. Možda će nekome ovo izgledati prilično glupo ali jednostavno da bih šetao parkom, morao sam da pronađem razlog i opravdanje za to. Sebe ne mogu da zamislim u besciljnoj šetnji, sa mislima ostavljenim kod kuće. Ko može, može. Ja ne mogu. Zato sam sebi već unapred odredio
Pa, eto, sada sedim ispred televizora, zapanjen, uplašen, a u isto vreme nekako spokojan, sa saznanjem da postojim, jer makar na ekranu, ja vidim sebe.
A sve je počelo tog jutra, kada sam onako raščupan, u fazi bacanja krmelja na sve strane, stao pred ogledalo. Avaj, nema me u ogledalu! Pomislio sam da sanjam, da se još uvek nisam probudio, sklanjao sam se od ogledala i ponovo vraćao ali to nije promenilo, sada već činjenicu, da se ne vidim u ogledalu.
Dragi blogeri,
uđosmo u ovu 2014. godinu, verovatno tešku, a svakako neizvesnu. Sa svim razlikama u mišljenju, u političkim opredeljenjima, u godinama i u polovima, ostaje nam da shvatimo da smo zajedno jači.
Na ovom mestu još uvek se mogu čuti stavovi bez khm khm veće cenzure i to čini da Blog B92 bude mesto bez premca.
Želim vam sve najbolje i najlepše u Novoj godini i želim vam puno uspeha u blogovanju.
Ova Jućub animacija je tu da nas podseti da je mnogo lakše putovati zajedno kroz ova (neočekivano???) mutna vremena.
Bio jednom jedan čovek koji možda uopšte nije postojao. Pitanje njegovog postojanja je opravdano jer taj čovek, o kome je ovde reč, nikada ništa nije preduzimao. Eto, jednom su ga čak zatekli kako sedi na klupi držeći hleb u ruci, misleći se da li da nahrani golubove koji su nervozno šetali tik uz njegove noge. Video je on, u svojoj mašti, kako desnom rukom drobi sredinu iz kriške hleba i kako baca te mrvice golubovima. I video je onog goluba sa dve štrafte na krilima, kako prvi stiže baš tamo gde je najviše mrvica palo. Video je i sebe, zapažajući kako pokreti bacanja mrvica i nisu baš nešto graciozni. I korigovao ih je. „Pa lepše je ovako“, mislio je. Ali nije to uradio.
TREBA ZNATI STRANE JEZIKE
Musculus sternocleidomastoideus ili sternokleidomastoidni mišić predstavlja bočni površinski mišić prednje strane vrata. Preciznije, ovaj mišić je bočni pregibač glave.
Čovek stoji na ulici sa mapom grada u rukama. Mapa je raširena i njen vlasnik izgleda upravo kao da uzalud pokušava da se orijentiše u nepoznatom gradu.