kada ne vredi ustajati iz kreveta. Takvi obično traju bar 28 sati.
Budim se ujutru i čudim se što sam nešto naspavana za razliku od prethodnih dana. Kratkim pogledom na sat sa užasom konstatujem da imam punih 15 minuta vremena da popijem kafu i spremim se za posao. Frkaaaa!
Ulećem u kupatilo, bacam brz pogled u ogledalo i osvrćem se da vidim čiji je to odraz. Ne, to sam ipak ja. Uh, gore je nego što sam mislila, ali šta je, tu je iz ove kože se ne može.
Ajmo dalje.....
Preskočiću detalje kako mi je pasta za zube (i to ona sa mrvicama
ili: Kako se rešiti nezvanih gostiju
- Evo mene opet! A vi opet ručate.
- Pa eto malo... (da, zamisli ručamo svaki dan i to u isto vreme)
- Ja bih jednu malu kaficu, al' stvarno malu ako ćete vi piti kad završite. Strašno žurim al eto nađoh malo vremena da vas vidim. Šta ima novo?
- Od preključe baš ništa. Nisi baš morala da se deranžiraš ako žuriš, razumećemo (pa da, popiješ kafu koju ti neko skuva i još ne moraš da pereš šoljice).
- Nego, imam nešto važno da vam ispričam, evo šta mi se
... dok ne iskomplikujemo mi sami. Često sam se u poslednje vreme pitala ko živi moj život kad sam ja očigledno uletela u neki tuđ film. Teoretski gledano, sve je tu: porodica - baš onakva kakvu sam želela, posao - ne baš kakav sam želela, ali siguran i ne previše naporan.
Pa šta onda fali? Falim sama sebi, onakva kakva sam bila. Suviše vremena sam izgubila okrivljujući druge za to što sam nervozna, neispavana, neprimećena od strane onih do kojih mi je stalo. Suviše vremena sam izgubila trudeći se da povredim osobe zbog kojih sam (bar sam tako mislila)