Piše: Aleksandra Cimpl
Bila sam u Podgorici. Tri dana. Nebo je sve vreme bilo tmurno, ne od oblaka, već od silnih požara koji su ove godine nezaustavivo napadali šume oko crnogorske prestonice. Tmurna vrućina me podseti na ljute arapske zemlje u vreme pustinjskih vetrova. Lep grad, ta Podgorica, puna duhovitih ljudi. Sve vreme sam bila nasmejana. Ipak, jedan momenat me je potpuno razoružao, razbio moj osmeh i naterao me je da se osetim neslobodno.
Olja Knežević, crnogorska književnica imala je promociju svog romana „Milena i druge društvene reforme“ u divnom prostoru Gradske knjižare, u centru Podgorice.
ovo je tekst koji sam jednom postavila i držala ga na zidiću ovoga blogića vrlo kratko, jerbo sam tada bila na kosovu pa sam se malo uplašila onoga što sam napisala - jer ja pišem pod svojim imenom, za razliku od anfaka koji mi je skidanje bloga spočitao, evo pola godine kasnije.
dakle (ovo je stvarno... nije imaginacija - za one koje zanima da li se nešto pisalo na osnovu ličnog iskustva ili se tipiziralo i turalo u kliše)
Neke slike
(prve impresije, one o kojima nisam pisala dok sam još verovala da sam tu po
Suprotno logici, ovde je neophodno imati odgovore da bi se steklo pravo na postavljanje pitanja. Ovde je, dakle, dozvoljeno postavljati samo retorička pitanja. Kao na primer: "Ne mislite li da je 2 i 2 jednako 4?" Da lepo čoveku dodje da kaže - ne, ne mislim.
Ne mislite li da je zločin seča platana? Pa se ti usudi da kažeš: nemam pojma, odakle ja znam da li su u pravu ti "doktori za drvo", Djilas & co ili (to tako deluje) neki večiti dežurni gradjani koji "brane" već nešto od već nekoga ko je za tu priliku označen kao zlikovac, Rome ispod Gazele od preseljenja
Da je muškarac grozno biće, a seks noćna mora (posebno ako se radi o seksu koji ima neke veze s brakom) - jasno je kao dan. Krivica je "Istorijski gledano, nasilje nad ženama povezano je sa iskonskom podelom na ženu kao slabiju i muškarca kao jačeg. Tu se javlja linija nejednakosti između muškog i ženskog pola" , kao što se lepo u rečenici pojašnjava, iskonskog karaktera. Pradavna kao prvi greh i naše maglovito sećanje na taj arhineprijateljski i arhiuzurpatorski muški gen ne može
Ана је већ помињала Ниједан од понуђених одговора (НОПО), нашу ’штовану политичку странку (кобајаги влашке националне мањине) и ја, имајући на уму Анине хвалоспеве, нећу подробно представљати једну од најмлађих странака у Србији, него ћу сувопарно нанизати четири
integralna verzija naslova ovog teksta (koji kao i većina mojih tekstova ne ulazi u detalje ko je šta, kada, zašto i sa kim radio, što ih ponekad čini nedovoljno jasnim onima koji nisu "upućeni u problematiku", mada ja mislim da je za upućivanje u ovu kosovsku problematiku čoveku potrebno bar dva do pet - šest života jer tu bog sveti ne zna ko šta kada radi, a šta priča, a šta misli, a tek šta planira) ... i da ne dužim - naslov ovog teksta je Ne treba pisati o integraciji Srba u kosovsko društvo - Srbi to vole da rade tajno Jedan Francuz kaže da bi Srbi sada trebalo da vode računa o jugu Srbije i da se bore za Republiku Srpsku, a da je tužno, ali da na Kosovo više ne treba trošiti snagu. Pre neki dan pročitala sam jednu kratku vest. Britanski nedeljnik Ekonomist smatra, a agencija Beta prenosi, da bi se Republika Srbija našla u velikoj neprilici ako bi se kojim slučajem dogodilo ono što niko ne očekuje, to jest ako bi Međunarodni sud pravde doneo presudu protiv presedana koji su načinile kosovske vlasti samoproglasivši nezavisnost, iliti presudu u korist Srbije kojoj je tom prilikom oduzet deo teritorije. |
kako je jedna od dražih zabava u srba poredjenje srbijice sa nemačkom za nacizma, a svakog vidjenijeg tj istaknutijeg, a radu u medijima sklonog, sugradjanina sa gebelsom (postalo je stvar prestiža i skoro da je sramota baviti se ozbiljno medijima u srbiji a da te niko makar jednom ne proglasi gebelsom) ili, ako već ne sa tomasom manom ono makar sa simonom vizentalom - evo da se pridružim i pomenem i ja "sličnu" nam nemačku. pre nego će gebels (opsednut policijom kao da je srbin) odlepiti i naci kompoziciju od uobraženog valcera dovesti do paklenog krešenda, vesti su se svodile
ZVEZDA "PARTIZANA" - FADILJ VOKRI, LEGENDA!
ovaj hase nije otiš'o na nebo, otiš'o je da ne bude više "naš" nego da bude "njihov", i dok se priča odmotava, a ničić pita li pita,k ti vidiš tog čoveka čvrsta lica (k'o da je vojnik a ne fudbaler, ili je to isto?); vidiš lice kako mu se menja dok priča o vremenu kada su "njegovi" za nas "njihovi" isto bili "naši" i kad je stajao a sviralo "hej sloveni" - kad priča, tako ozbiljnom oči mu se smeju.
kažu
Od samog početka 2009: Neko Kosovo. Mnogo ljudi... svakakvih... dobri su koliko su i važni, znači - ne mnogo... neki, u jadu značajni... iskusni... i žalosni, bivši... budući. Pa onda neki što tužakaju, ulizuju se... neki uplašeni koje je strah još dodatno pokvario. Ne, naravno da nisu užani svi. Užasni su skoro svi. Divni su, predivni, srdačni... i jezivi.
Ja pišem tekstove i upoznajem ljude. Ne zna im se broj, ni tim tekstovima ni tim ljudima.
Onda me zovu iz Prestonice; jedni kažu - previše te hvale, čuvaj se ... drugi kažu
Pa onda neka tišina...
Dina je sve znala i ćutala Uopšte, te poslednje godine, kada sam ja imala deset i jedanaest - kod nas se u kući mnogo ćutalo, ali se i slavilo što samo naizgled neobično zvuči. Dina je čitala po prvi put u životu (tvrdi ona danas) ljubavne vikend romane. Sećam je se kako sedi s punđom, sećam se kožne crne – tamno braon do crnila fotelje, turskog stočića s duborezom i komadićima sedefa – na njemu ona čudna, široka a plitka saksija, neko lišće, Dinina crvena šolja kafe. Vino.U trpezariji papagaj Cicko