neću da objašnjavam poruke blogova koje ljudi ne mogu da vide.
htela bih samo da kažem (a tiče se isključivo stila), mnogo je veći prostakluk koristiti se eufemizmima nego reći "mater vam jebem".
da li je ovo manje nekorektno?
neko je napisao ozbiljnu i tešku priču. i ta priča psuje majku onome uz čije pesme plače. možda deluje kontradiktorno, al ne verujem. ustvari, jako je jasno.
poruka je slična
prva posleratna, a ova ratna
obe istinite
„Trebalo bi da krenem. A magla je. Da krenem na železničku stanicu; kupim kartu za voz; uđem u grozni vagon; sedim, posmatram ništa kroz prozor. Onda se nađem pred kapijom zatvora, tamo pokažem dokumenta. Vadim sve iz torbe. Smeškam se stražarima. Ugledam lice svog sina. Suočim se. Zapitam se gde sam pogrešila...
Svake subote. Već godinu dana. Nije on kriv, ljubi ga majka. Isti je otac. Njegov. Ili moj? Odustajem.
Danas ću popiti kafu, sledeće subote ću ga lagati da mi nije bilo dobro, ili ću već nešto lagati. Ili ga jednostavno više nikad neću posetiti. Sada mi se čini da bih mogla, mirne duše, da ga ne vidim više nikad. Mog lepog sina. Jedinca. Ubicu...“
edit: (odma da metnem na početak) - ne nudim kuče. i ne dam ga. oglas (za ne daj bože) odnosi se na stan. ako, ne daj bože, zatreba.
uzela sam štene. doneli ga iz petrovaradina. imala sam nameru već neko vreme da uzmem mešanca (malog!!!) i ovaj mi je delovao najlepše. ličio je na vučjaka s kojim sam živela godinama, ali to u meni nije probudilo ni tračak sumnje da ova osoba koja mi se šetka po stanu može i da poraste. mislim, ozbiljno da poraste. takođe, simpatičan mi je bio (i dalje je) jer liči na privezak šarplaninca. po'sves' je čudo - ja ustvari najbolje volim velike pse. dakle, pravila sam se da ne znam da nešto što je nastalo mešanjem vučjaka i šarplaninca - ne može da bude malo.
i nije da mi žena iz petrovaradina, koja ga je dovela kod mene, nije rekla da on ima "nešto malo" krvi tog lovca na vukove i druge međede. rekla je.
e sad, pedro i ja se lepo slažemo. bistar je i, mada ima između mesec i po i dva, već je shvatio gde je njegov WC.
Гост аутор: Нурудин
Има једна земља по имену Јапаја. Јапајци су добри људи, никоме зла не желе, чак напротив. Али једна мана им квари све врлине. Чим почнеш разговор с њима, одмах окрену на себе. Ја па ја им је најмили начин разговора. Кад покушаш да скренеш пажњу на другу тему, они се вешто врате на себе.
Можда нису ни свесни да вечито говоре о себи. Ако и јесу, изгледа да не могу себи да помогну. Понекад има добрих разлога да себе увек гурају испред. Ипак, боље је да их други хвале. Али Јапајци не престају са својим ја па ја!
И тако, ја па ја царује. Отуда су им назвали земљу Јапаја, па и њих саме.
da je bolje da on nastavi da vlada, jer (kaže) ima iskustva. a ako dođe neko nov taj se neće snaći. shodno tome, onaj ko je na vlasti treba zauvek da ostane na vlasti.
ovako nešto nije izjavljivao velikom broju vas (ako ne i svima) omraženi milošević. njegov naslednik dačić imao je, doduše, takvih ispada ali - kako god ovo zvučalo - ti ispadi ne deluju kao ničim izazvani ispadi ludila, nego kao arogancija zasnovana na emipirijskoj spoznaji što o fenomenu vlasti što o sebi samom. uspon, pad i ponovni uspon tog čoveka nije volšebno pojavljivanje niotkuda nego jedan ceo život - investiran u ovo što gledate sada.
Ništa ja, nego samo onako... čisto da se zna.
Ovde a i šire
Naime, jutros me je sasvim slučajno pozvao N. N je sjajan tip. Nije imao nameru da me pozove, i nisam imala nameru da ga pozovem - a i to slučajno. Prođe neko vreme i ti dugo ne vidiš N a i N dugo ne vidi tebe, jednostavno, život (koji inače prekratko traje) donosi svako malo neka nova slova u svakodnevnicu... I, da ne dužim, mada bi se o N svašta dobro i zanimljivo moglo reći, pozovem onda ja, slučajno pozvana od strane N, tog gospodina na promociju "Brkova". I kaže meni N da postavim ja to na blog - kao, onda svakako neće zaboraviti. Evo, stavljam. Iako nisam imala nameru.