On je prijatelj, neka bude da se zove Ivan.
Noć je u punoj snazi. Tu su Ivan i Ona, sami, ali se sada verovatno ništa zaista zanimljivo neće dogoditi. Ima to smisla, postoji problem jer se obično misli da je Ivan vezan, da ima nekoga, a i popio je bar čašu više. Da bi bilo drugačije, on bi sada trebao bar na tren da je ubedi da će Ona biti prva u njegovom životu, na neko vreme, da kad dođe ako dođe stani-pani da će njena volja i njeno vreme biti poštovani, da se neće osećati usamljenom ženom, a da bi to uradio - kao što rekoh - ima viška tu čašu pića u sebi. A zbog te čaše, pomalo mu je možda i svejedno. I baš zato, šanse za razgovor su sasvim dobre.
Da od loših brakova svetle glave, kaže ona, citira nečiju lošu doskočicu, a vrag će ga znati kako su dospeli do te tačke, Novi Sad bi zamenio dan za noć. Možda se u originalu tvrdnja i ne završava tako, ali u pozadini se čuje EKV, što je sasvim adekvatno, sasvim generacij