Tog proleća uveliko se pričalo o potrebi da Beograd dobije omladinski radio i televiziju.
Postojali su, doduše, Index 202 i Ritam srca ali, to su bili programi pri "velikim" radio stanicama.
Onda je, negde krajem marta, počelo da se šuška po Radiju da će se, zarad Dana Omladine, 25.maja oformiti dve nove stanice - omladinske, naravno. Jedan radio i jedna televizija.
Mislim, kad je ovako "divno" vreme, ajde bar da pustimo malo muzike...
Ovo je na svom FB profilu objavila moja nekadašnja pionirka (bila sam joj insturktor) Ljilja.
Pričica mi se mnooogooo dopala, pa rekoh, da je podelim sa vama. Taman da vas razvedri u ovo sumorno popodne.
Deo 1.
Bila sam na sajmu cveća. Bolje da nisam, iz dva razloga: Prvi, razočarana asortimanom semenskog cveća, drugo, kupila sam rasad za dva ara zemlje a ne za dva kvadrata moje terase... dobro, pola kvadrata žardinjere.
U svečanoj dvorani Borovog kompleksa palata u Zaparu, na smaragdnom tronu, sedeo je car i melanholično raspoložen slušao muziku. Bilo je mnogo udobnijih mesta za takvu aktivnost širom zamka, ali je sedenje na prestolu nekako činilo da se njegov zakoniti vlasnik oseća bar trunčicu bolje. Zatvorio je oči i prepustio se tonovima, a kada ih je sledeći put otvorio ispred njega je stajala Oranda. Tako se trgao kada ju je ugledao da za malo nije pao sa svog
Poslednja glava... Taman za vikend čitanje.
POŠTO JE IMIR OTPLOVIO
Glavni hram obožavalaca, ili, kako to oni kažu, poštovalaca seksualne snage Lelil nalazio se na jednom ostrvu na sredini velikog veštačkog jezera koje se ugnjezdilo usred oštrih planinskih vrhova koji su uokolo štrčali kao oštri zubi grabljivice.
Hoću reći, to je njena uloga na koju prvo pomislim...
Prva dečija zvezda napustila nas je u 85.
Počivala u miru, Širli Templ.
Od jutros gledam i slušam dramu onih mučenika što ostadoše zavejani, pa mi ne izlazi iz glave letošnja rečenica jednog starog Sremca. "Jeste, posekli ga, a pitaću i' kad stigne zima, kako će da iziđu iz sela?"
Jesam, u gužvi sam, ali, nije lepo, podseća me Žmu, da ostanem dužna onima koji prate pisanija Anonimnog_autora:
Sledećih dana bilo je brojnih tužnih svečanosti oko ukopa poginulih. Liksa Druna sahranili su na samom trgu na kome je poginuo spasavajući imperatorski par. Tu su mu podigli sedam metara visok spomenik od plemenitog metala na čijem su postolju bila urezana imena svih dvesta sedamdeset i dvoje poginulih pri Horovom pokušaju atentata.
Princeza mi je, opet, zaglavila bolnicu...
Leži, a gde bi drugde, na Zemunskoj pedijatriji.
Pa rekoh, da malo izvestim "sa terena"
Daklem, posle frke sa slikanjem, situacija je sledeća:
U njenoj sobi broj kreveta smanjen sa osam na šest.
Otprilike četiri sata docnije Teng Ring se, praćen jedinim svojim sledbenikom, probijao kroz masu elfa približavajući se glavnoj tribini sa koje je carski par posmatrao pobedničku paradu. Prošli su kroz sistem podruma u starom gradu, koji su većinom bili povezani još iz vremena drugog carstva kada se Zapar zvao Ogor i preko dve hiljade godina bio najveća i najneosvojivija tvrđava, te su tako izašli iza svih zapreka i tačaka provere koje je imperijalna policija postavila. Hor Kor je zajedno sa svojim pokojnim bratom odrastao u tom delu grada i znao sve te prolaze, kroz prastare podrume i neuređena unutrašnja dvorišta velikih zgrada, kao svoj džep. Dva puta su na kritičnim mestima morali da upotrebe jedini preostali gorionik ali, samo za njegovu pravu svrhu, a i to sa veoma reduciranom snagom.