Ko kaže da je pravosuđe u Srbiji sporo, neefikasno i uopšte da ima nekih problema sa istim taj kleveće i laže. U budžaku vesti o Bajdenovoj poseti je objavljena i vest o hapšenju i osuđivanju Ratibora Trivunca zbog paljenja američke zastave. Zavidan nivo efikasnosti dve grane naše vlasti, nema šta!
Ne znam da li će istorija 100-200 godina od danas praviti razlike između ustanaka/revolucija koje tresu današnji arapski svet ili će biti slikana širokom četkom i sve ih slupati pod isti kišobran. Ne bi me čudilo ovo drugo, ali mi kao savremenici tih događaja ne bi trebalo da upadnemu u tu zamku.
Svi će sada šiljiti tastature i ispirati usta ovogodišnjim izborom za Nobelovu nagradu za mir. Ja ću biti izuzetno kratak. Ta nagrada je postala cirkus odavno, a osim časnih izuzetaka (Martin Luter King mi jedino onako spontano pada na pamet) i onima kojima se desila, a da su luk jeli i mirisali na lokalnom nivou (recimo Širin Ebadi), spisak laureata iste je "ko je ko" među belosvetskim bitangama.
Dragi …,
Bili u Bodrumu. Šta da ti kažem? Atmosfera na ovaj dan nenasilja krajnje napeta. Horde turista, najčešće u trojkama, često u većim grupama, a nikad manje od dvoje, naoružane devizama, najnovijim modelima digitalnih foto-aparata i kamerama su potpuno preuzele ulice.
Masline u svežem stanju nisu jestive zbog gorčine. Postoji (urbana) legenda da su i toksične, koja je samo to – legenda. Da je istina naše dvorište bi bilo puno mrtvih komšijskih kokošaka, koje u sezoni maslina migriraju u naše dvorište ne bi li se gostile onim maslinama koje su nam promakle prilikom skupljanja.
Pre nedelju dana [22. maja] gledajući direktan prenos ispraćaja broda Mavi Marmara sa 570 putnika iz preko 40 zemalja, koji su krenuli ka Gazi, bilo mi je žao što nisam na tom brodu. Za to vreme u Mersinu se oko 5000 tona humanitarne pomoći tovarilo u teretni brod Gazze. Nedelju dana pre toga iz irske luke Dandelk je isplovio teretni brod Rachel Corrie, sa 900 tona humanitarne pomoći, ka istom cilju. To su samo tri od osam brodova koji plove ka Gazi kao Flotila Slobode.
U današnjem članku Roberta Fiska, koji se logično odnosi na jučerašnje događaje, on fiksira prelomni momenat na popodne 30. januara, kada je Mubarak naredio Trećoj armiji da pregazi tenkovima demonstrante na Tahrir trgu (pažljivi gledaoci Al Džazire se mogu setiti da su tog dana na tenkove montirani oni buldozerski dodaci, koji su veoma zloslutno izgledali). Oficiri su odbili poslušnost.
Vlast se nikad zapravo nije valjala ulicama Kaira (mada ne treba podcenjivati niti zaboraviti demonstracije u svim gradovima Egipta), iako nije bilo jasno u čijim je rukama u poslednje dve nedelje. Sada se nazire da je bila u armijskim.
Vrlo kratkim saopštenjem, sada možemo reći već bivši, potpredsednik Omar Sulejman je objavio da je Hosni Muhamed Mubarak gotov, te da je vlast ostavio Visokom savetu oružanih snaga. Hmm, upravo ono što je El Baradej prizivao juče posle tog istorijskog Mubarakovog "netju". (Neko je tada tvitovao pitanje koliko puta je Nikson rekao da nikad neće podneti ostavku).
Želja je svake vlasti/ideologije/vladajuće elite da "poseduje" istoriju, jer kao što Orvel reče ko kontroliše prošlost kontroliše budućnost, ko kontroliše sadašnjost kontroliše prošlost. Znali ne znali za taj citat Orvela političari/vladari su svesni tog mehanizma, te "prirodno" žele da zapečate istoriju i predstavljaju je kao munjom u kamenu ispisanu. Istorija pak nije nešto što je lako mumificirati ili, možda bolje, kristalizovati. Bilo da je u pitanju friškija ili ona od pra vrste, bilo da ima novih činjenica ili se barata istim istorija je uvek podložna debati, reviziji, menjanju ugla posmatranja i to je ono što je čini živom i zanimljivom.
Ni sekunda nisam pomislio da će se u mejnstrim medijima pojaviti nešto što imalo miriše na kritički osvrt na lik i delo Ričarda Holbruka. No, srećom imamo (još uvek) alternativne medije. Moj gost je dr Stiven Zunes, profesor političkih nauka i šef katedre za bliskoistočne studije San Francisko univerziteta. Tekst je izašao juče na truth-out.org.
Ričard Holbruk je predstavljao ono najgore u spoljno političkom establišmentu
Mnoge pohvale koje prate iznenadnu smrt diplomatskog veterana Ričarda Holbruka ignorišu njegovu dosta prljavu istoriju podržavanja diktatora, ratnih zločinaca i vojnih rešenja kompleksnih političkih problema.
Holbruk je počeo spoljnopolitičku karijeru tokom šestdesetih notornim programom pacifikacije u delti Mekonga u južnom Vijetnamu. Taj ambiciozni civilno-vojni pokušaj nije samo podrazumevao jeziva kršenja ljudskih prava, nego se pokazao kao notorni neuspeh u suzbijanju pobune protiv režima u Sajgonu podržanog od strane SAD. To je bio zlokobni početak karijere nekoga koga je Obama postavio za specijalnog izaslanika za Avganistan i Pakistan da pomogne suzbijanju pobune protiv tih vlada podržanih od strane SAD.