Neka se niko ne usudi da kaže da sam oklevetao prošlost. Ja sam prošlost.
odlomak iz knjige koju sam nedavno pročitao
Pisati o osamdesetim je bilo lako. Prema osamdesetim se ljudi odnose sa nekom vrstom dobroćudne ravnodušnosti. Najzad, ko se još seća Tode Kurtovića ili mini vala? Pisati o devedesetim je druga stvar. Svi su još tu, zainteresovani. Uključujući i one koji su u međuvremenu umrli ili izginuli. Složiću se ako mi kažete da su devedesete odsvirale svoje. Ali melodija još lebdi u vazduhu.
Pre tačno 50 godina, 2. marta 1959, Miles Davis je sa još petoricom muzičara ušao u studio Columbia Recordsa na 30oj ulici u Njujorku i u dva dana snimio Kind of Blue. Ništa više neće biti isto, ni za džez ni za Majlsa.
Čitava priča je počela pet godina ranije. Konačno se „otresavši navike" vezane za heroin, Majls Dejvis je okupio svoj prvi znameniti kvintet. U to vreme je Majlsovo ime već bilo ubeleženo u istoriju džeza albumom Birth of the Cool, ali ne manje
Evo šta se danas desilo mojoj majci u gsp-u na liniji br. 31. Moja majka je starija žena, ne na način neke starice iz Harmsovih priča, to ne, no, ukratko sedamdeset devet godina. Naravno uvek sedi, ljudi joj ustaju, mada za svaki slučaj ulazi na početnoj stanici. Danas je krenula da se kod Pozorišta nađe sa mojim drugarom Banetom i njegovom jedanaestogodišnjom ćerkom Ljubicom koja već tri godine uči violinu, da bi prisustvovala njenom koncertu. Negde oko Dušanovca
Ako je u početku bila reč, onda su jazz i sex isprepleteni od samoga početka. Mada neki tvrde da su reč jazz prvi počeli da upotrebljavaju sportski novinari (teško je zamisliti Dobroslava Gajića kako opisuje neki potez sa ‘kakav džez!') postoje svedočenja da je ona nešto ranije bila u upotrebi u bordelima Njuorleansa gde je opisivala drugu vrstu sporta. Zanimljivo da se u to vreme umesto reči kupleraj češće upotrebljavao eufemizam ''sporting house''.
sportske strane prve pominju reč
Među njima se odvijao sledeći razgovor.
- Sve smo ih zarobili, komandante
- Pobijte ih.
Ovaj se razgovor odvijao između nikad identifikovanog nemačkog oficira i njegovog podređenog, negde u okolini Han Pijeska aprila 1941. Među zarobljenima je bio i moj deda. Moja majka je ostala siroče, i verujem da se i dan-danas takvim oseća. Na jedinoj sačuvanoj zajedničkoj fotografiji je vidim ispred našeg vinograda u
U vreme kad muzika ne dolazi sa prozora i krova već iz pakle šibica, to je verovatno bio poslednji tranzistor koga sam video u životu. Sa njega je dopirala zimzelena muzika. Zimzelen je bio i vlasnik tranzistora, kose crne kao gavran, koji je sedeo prekoputa na ivici kreveta i kako se činilo, prdnuo pokušavajući da se pribere dovoljno da bi ustao. Muzika je bila zimzelena jer sam se nalazio u Sloveniji, gde tako zovu evergrin, a čovek je bio zimzelen jer je oboleo od ciroze jetre. Ta bolest
O čemu ljudi vole da čitaju? Znamo o čemu ne vole: o razmnožavanju krompirove zlatice, mašinskim elementima, vodostaje, alamanahe pčelarskih udruženja, o džezu. Na pitanje o čemu pisati ukoliko želite da budete čitani odgovor daju Heraklit, Frojd i Vudi Alen, između mnogih drugih. O ljubavi i smrti.
Ovo je blog koji bi po tom receptu mogao da bude polučitan. Za temu ima džez i smrt.
Čarli Parker (Charlie Parker) zvani Bird je umro kao Toma Zdravković, umoran od života. To je učinio mirno, ne praveći preveliku galamu oko čitave stvari,
Da li živimo u najboljem, najgorem ili jedino mogućem svetu nije pitanje koje previše muči većinu nas. Razmislimo li, najverovatnije bi kao odgovor predali beli listić. Get me out of here, zapomaže svaka iole razumna ćelija u našem telu, izmrcvarena mnogobrojnim sranjima koje je okružuju.
Pre neki dan, žurim na ručak. Izlazim iz jedne od onih samoposluga koje imaju pokretne stepenice, a ispod njih me čeka grupica ljudi naoružanih hemijskim olovkama. Da potpišem
Imao sam prijatelja koji bi već krajem maja imao običaj da kaže: ide zima kao britka sablja. I bio je u pravu. Kontinentalna klima je jednostavno neumoljiva. E, ako živite u delti Misisipija, onda druga stvar. Tamo vam čak može pasti na pamet da izmislite džez. Međutim, tek je zima donela džezu neophodnu teksturu i uglačanost koju čovek očekuje od savršenog proizvoda, uzmimo pokojne švedske auto industrije. Govorim o perfektnoj završnoj obradi i mehanizmu tačnom kao sat, gde je svaki diletantizam ne samo osuđen na izumiranje u tržišnom pojmu te reči, nego i predstavlja uvredu tzv. ¨dobrom načinu¨ do koga severnjaci mnogo drže, ili su bar držali. Ali nije samo precizna mehanika i ozbiljnost u pogledu radnih navika izmenila džez kada se našao na udaru okrutnih severnih vetrova. To su bili okrutni severni vetrovi sami. Zamislite zgradurine, avenije i uličice jednog Čikaga ili Njujorka, pa poklopite takav pejsaž olovnim nebom iz koga sipa sipa sitan severac. Takvo mesto ne samo što pridošlicama sa juga menja način života, ono im neminovno zadire i u dušu. A duša je kao što je poznato izvorište muzike. Ne može osoba koja se u pohabanom kaputu (za priču je lepše u pohabanom, mada isto tako može i u novom) probija kroz klanac 116-e Zapadne Ulice, šibana vetrom, okružena mutnim automobilskim svetlima, smogom i promzrlim prodavcima viršli uveče tog dana da svira isto što i osoba koja veći deo dana traži spas u hladu trema na Burbon street-u, čak i ako je u pitanju jedna ista osoba.
Mnogo toga ima da se vidi u Beogradu, naročito ako u njega dolazite iz Maribora. Na primer odlične pekare. Ili lepe beogradske devojke, od kojih mnoge rade u pekarama, mada ih je sve više i u digitalnom marketingu. Kad sam bio mali, baka je imala običaj da me nutka jelom rečima: uzmi, lepo je. Uzalud ju je deda ispravljao, nije hrana lepa nego dobra. Tako su meni lepe i beogradske devojke i beogradski pekarski proizvodi.
Hleb je kabast proizvod, kiflu čovek može da pojede i iz