Jednom davno mama mi je rekla da su dvorske dame čuvale latice cvetova koje su dobijale od udvarača u malim kutijama. Kasnije sam saznala da mogu da se poprskaju parfemom. Kao što fotografija zarobi vremenski trenutak, tako latice zapamte nečiju naklonost, sačuvanu u kutijici.
Nekog cveće voli, nekog ne. Mama je obozavala cveće, a i ono nju. Sve joj je uspevalo. I sve bi bilo u redu da me jednom nije probudila u šest da vidim kako se "otvorila" ruža.
Da li znate da u Beogradu, na drugom kraju grada od mene, na jednom drvetu ima ispisana na francuskom poruka u stihovima za zenu koju je neko nekad mnogo voleo. Autor poruke pise o tome da je ona nekad davno dosla u njegov zivot, ocarala ga i darovala trenutke koje ne moze da zaboravi. Nada se da je negde srecna a jos vise se nada da je ziva. Reci su napisane crnim flomasterom na stablu, visoko ka krosnji. Drvo se nalazi blizu table "Bajfordova suma"
Na Novom Beogradu blizu Arene ako si u pravom trenutku tamo,ima klupa na kojoj sede devojcice i sapucu jedna drugoj tajne u
Da li znate kako izgleda kada krenete na susret sa nekolicinom ljudi iz svoje generacije posle ko zna koliko proteklih dana?
U borbi sa sopstvenim predrasudama i mislima koje se cesto zalete ka tome da ce mi negde biti dosadno, dolazim u Sansu.Ima nas dvadesetak.Vrlo brzo shvatam da sam u izdvojenom svetu van vremena gde svi prisutni nose sa sobom neku divnu energiju.Razgovaramo lako i bez trunke naprezanja.
Devojke(zene) izgledaju sjajno, lepo obucene, doterane, muskarci svi do jednog kul, smekeri.
Oko ponoci zatvara se Sansa, ocigledno vise nema
Prolog...
"Posmatrao sam je s prozora, nije bila daleko pa sam mogao dobro da je vidim. Njen osmeh, ruke u vazduhu dok nešto objašnjava. Nešto je isijavalo iz nje, a ona toga nije bila svesna. Mogla je i da ćuti, isto bi bilo. Dva muškarca i jedna devojka netremice su gledali u nju i upijali svaku njenu reč. Sišao sam malo kasnije dole, njena nesumnjiva lepota nije bilo prvo što mi je zakovalo pogled za tu scenu. Prišao sam na trenutak, javio se kratko
Rođena sam početkom avgusta, odmah posle Ilije gromovnika, koji skoro svake godine zagrmi i saopšti da vlada oblacima. Radujem se rođendanu iako je, nažalost, baš na taj dan pala prva atomska bomba više decenija pre mog rođenja.
Pamtim sve moguće rođendane i jedna sam od onih koja ponekad iznenadi komšije čestitanjem. Takođe, tajnim pozivima porodici saopštavam ko bi trebalo koga da zove. O ovome, molim vas, ćutite,
Bila je to jedna od onih noci kada je bilo vrlo tiho, a saobracaj samo neznatan huk u daljini.
Mogla sam da pustim svoje misli u pravcu u kom zelim jer me sama ta atmosfera ispunjavala mirom.
Krenula sam da vracam oblake unazad dok nisam dosla do jednog davnog leta u Beogradu.
Nesumnjivo da nas spaja vrlo brzo sa nekim ako delimo istu ljubav prema nekoj vrsti muzike, filma, knjizevnosti, u novije vreme cak i hrane.
Ipak, postoji nesto drugo sto smo mozda ismevali nekada davno jer je u nekadasnjoj Jugoslaviji bilo cesto medju ljudima koji su dosli u Beograd iz neke daljine. Ono kada dva nepoznata coveka poticu skoro pa iz istog zaseoka i nadju se u gradu na istom poslu.
Danas gledam na to nekako drugacije jer sam uhvatila samu sebe u pronalazenjima bliskosti sa ljudima koji su hodili nekim stazama mog detinjstva.
Jedno je podsecanje sa