*
Stresan mi je svaki ulazak u grad, pogotovu ako sam se do njega kotrljala kroz pretežno nenaseljene predele i skoro praznim putevima, kao do Ulan Batora. Bila sam spremna na azisjku gužvu koja podrazumeva da se vozi bilo kojom stranom ako je tuda prohodno, da uvek jači ima prvenstvo i da se sirene pritiskaju do iznemoglosti. Međutim, nisam očekivala pogibeljno loš put, ne nakon sedamsto pedeset kilometara
2. septembar: Japanski feri
U Japanu je sve dobro organizovano i precizno funkcioniše, pa nisam ni sumnjala da će tako biti i sa ukrcavanjem na feri. No, ovoga puta ta već poslovična japanska tačnost nije mi išla naruku, pošto je po rasporedu, trebalo da uđem na feri tek u 4.30 h ujutru; da sam pešak, već od 2.15 h mogla bih da se ispružim u svom krevetu ili da se banjam u onsenu...
Mi i medvedi
11. avgust
Juče smo definitivno napustili Slovačku. Kampovali smo nedaleko od granice, u Narodny Park Magurski, gde su medvedi i vukovi pod zaštitom World Wildlife. Toje ona divna organizacija koja u svom logu ima pandu, a posao joj je da štiti nedomaće životinje u njihovim prirodnim staništima. Daklem, u jednom takvom smo proveli
6. DAN - O LJUDIMA
Ljudi koje srećem ovih dana na putu za Santjago pripadaju najrazličitijim generacijama i nacijama. U hodočasničkom hostelu u Markini volonterka mi je rekla da je njihov najmlađi gist imao 17, a najstariji 83. Među mojim povremenim saputnicima i slučajnim sustanarima u zajedničkom smeštaju raspon godina je od 23 do 80.
Carpatii Orientali
Septembar
Kotrljajući se po Istočnim ili Orijentalnim Karptima kao da prolazimo kroz vremeplov. Konji upregnuti u zaprege klackaju se putevima lagano, ne narušavajući dremež putnika koji se voze u njima, na nestvarno zelenim pašnjacima pastiri lenjo, podlakćeni u debeloj hladovini, nadgledaju stada ovaca i krava, a sela sa ljupkim drvenim kućama, sa čijih se terasa i balkona šareni cveće, spokojno
7. novembar
Otkad sam u Kini, patim od nesanice. Nekad ne mogu da zaspim po celu noć. Ali čim pobegnem iz grada i nađem se u prirodi, makar i u ovako komercijalizovanom nacionalnom parku, svi moji problemi nestanu. Zaspim kako legnem i spavam kao beba, spokojnim i zdravim snom do kasnog jutra.
Dan je zašao u deveti čas kada se budim od povika turista sa platoa ispred vodopada. Ne ustaje mi se još, ali moram. Uskoro će početi da stižu posetioci u velikom broju, te neće biti u redu ako zateknu moj šator, a ne raduje me ni pomisao da me svi zagledaju radoznalo
¡Hola :)
Večeras letim za Barselonu, a za četiri dana započinjem pešačenje na Putu za Santjago (Camino de Santiago). Mnogi koji me prate pitali su me za detalje o tom hodočašću i humanitarnoj akciji koja će se odvijati uporedo. Pošto ne stižem da pojedinačno odgovorim na sva ta pitanja, objedinila sam ih u ovoj objavi i odgovorila na njih.
Zašto idem peške, a ne biciklom kao uvek do sada:
- Pre dve godine dijagnostikovana mi je diskus hernija. Nekoliko meseci nisam mogla da sednem na bicikl, ali mi je hodanje prijalo. Vrlo brzo nakon povrede
Braća i sestre po ludilu
12. novembar
- Samo se vi zezajte, a kad ja budem okačio fotke i statistiku o tome
koliko puta ste stali da nešto uslikate, koliko puta da piškite, a
koliko da proćaskate sa usputnim prolaznicima, raskrikanću vas pred
celom biciklističkom javnosti, a i šire - 'zapretio' nam je
Zoran-legionar više puta tokom protekla dva dana.
Ali nismo
*
Ujutru, hvatam gradski autobus do zapadne stanice. Odatle polaze marsrutke i zajednicki taksiji za Kočkor - moju danasnju odrednicu.
Vozac autobusa divlja, i na kruznom toku juri pravo na drugo vozilo. Stojim na prednjoj platformi, gde nema guzve, i lepo vidim da ce se sudariti. Jeste da ima prvenstvo, ali valjda ne zeli epitaf sa tekstom: 'Ovde lezi onaj sto je imao prednost'.
Snazno gazi kocnicu - i ja letim na pod. Ne mogu da zaustavim pad iako pokusavam da se uhvatim za neku rucku, a i putnik do mene bezuspesno nastoji da me pridrzi.
Psujem ga na sav glas.