18. februar 2021.

“Ono što pustinju čini lepom“, reče mali princ, „jeste saznanje da se negde u njoj skriva izvor.“

Polako se upoznajemo pustunja Atakama i ja…

152135781_10221775926442178_8922583183327747095_n.jpg?_nc_cat=101&ccb=1-3&_nc_sid=8bfeb9&_nc_eui2=AeGZ7SyoEFOK58vPJS743NBNw4AOjF41KlvDgA6MXjUqW_V_CUPXZM7CNT72WfKhW8Y&_nc_ohc=Pvwyr7kMw0AAX8J7ypi&_nc_oc=AQk3cjXWfWwqmDnNRHciMxF45Bn_k68Z7HcaAZeOd9Z6f3hJPlO6Bfa57qq9wHK1BUk&_nc_ht=scontent.fscl13-2.fna&oh=0c4e76dce99edde73ffa02fae002e6bd&oe=609FE626

 

Nakon šest meseci udarničkog rada – svaki dan, po ceo dan, bez vikenda i odmora, a i bolovanja – uspela sam da završim novi rukopis, putopisni roman Nomad 1. Neki od vas pratili su odlomke koje sam povremeno objavljivala, ali svejedno, evo ukratko o knjizi:

Zbog preobilja materijala a i sklonosti epskom pripovedanju, ispostavilo se da je bolje da umesto jedne knjige od možda i hiljadu stranica, napišem nekoliko manjih od po dvesta. Tako sam došla na ideju o svojevrsnoj putopisnoj ediciji sa naslovom NOMAD -- Knjiga 1, Knjiga 2... Prema okvirnom planu, da bih stigla do trenutka sadašenjeg, moraću da ispišem desetak nastavaka. Dobra strana je to što će svaki moći da se čita kao celina za sebe, nezavisno od ostalih, mada će tek svi zajedno -- u nekoj projektovanoj budućnosti -- dati kompletnu sliku o ovom mom, sada već epskom putovanju.

 

Pošto u subotu odlazim a imam neko posuđe koje sam kupila zbog boravka ovde, na FB grupi za hanojske ekspate oglasila sam selidbenu rasprodaju. I, javi se jedan mladić da kupi rice cooker – to je za ovaj deo sveta verovatno najgenijalniji izum 20. veka.

Dolazi jutros fin momak oko 35 godina. I onako usput, dok testiramo kuvalo, pita me šta sam radila u Hanoju. U jednoj rečenici kažem mu da putujem biciklom godinama a ovde sam pravila pauzu da bih napisala novu knjigu. To izaziva već očekivano oduševljenje. Zatim i ja njega upitam isto – šta radi ovde.

„Predajem engleski. Došao sam pre godinu dana kada se moj otac ubio, a ja sam prsao: ostavio sam posao u korporaciji i napustio ženu. Hteo sam sve da promenim, da radim nešto korisno i plemenito. Moj otac je bio vijetnamski veteran i zato sam izabrao da dođem ovde da pokušam da popravim ono što je on uradio. On je bio artiljerac i nikad nije imao sukob prsa u prsa, ali na svim fotografijama koje je čuvao bile su stotine mrtvih Vijetnamaca po tlu, svi pokošeni. Znaš da je ubijeno preko tri miliona ljudi, od kojih je preko dva miliona civila? Poginulo je oko pedeset hiljada američkih vojnika. Ali istina je da ih je mnogo više nastradalo kasnije, najviše zbog samoubistava.“

 

Svakog dana oko dvanaest, volonterke Dženi, Kler i ja, kao i svi ostali stanovnici u velikoj Tanginoj kući, okupljali smo se na zajedničkom ručku. Izostali bi samo oni koji su imali časove u to vreme. Kuvala je najčešće Tang, a ako je ona bila prezauzeta ili odsutna nekim poslom, zamenjivala ju je Huong, kojoj je pomagala Ngen. Tang je volela da kuva, ali osim te ljubavi, u načinu na koji je preuzimala kuvarsku palicu od druge dve žene čim bi se vratila kući, ili čim bi završila sa intervjuima koji je u radnoj sobi često davala stranim novinarima preko Skajpa, bilo je više od toga. Osim ponosa što dobro kuva – a zaista je bila nenadmašna – bilo je tu nekog samonametnutog moranja, kao obaveza koju je morala da ispuni kao domaćica te kuće.

Za mene je, u toj njenoj revnosti, najbolje bilo oslikano ono o čemu mi je pričala o vijetnamskim ženama i modelu ponašanja kome su učene. Od njih se očekivalo da u kući budu domaćice i majke, a izvan doma, ako su bile zaposlene – poslovne žene. U svim njihovim obavezama, u ulogama koje su preuzimale tokom jednog radnog dana, morale su da budu doterane, ženstvene a, najbitnije, stalno osmehnute i tihe. Na ulicama je bilo veoma teško videti neurednu ženu, čak i kada su izlazile samo u kupovinu. Vijetnamska moda nametnula je stil koji je postao prepoznatljiv i koji nisam srela nigde osim u ovoj zemlji: haljinice kao za devojčice, koje su mi ličile na tinejdžerske školske unifrome, samo što su ove bile u raznim bojama i sa otvorenijim izrezima oko vrata, sa kratkim rukavima ili bez njih. Preko toga, u svežijim danima, oblačile bi strukirane blejzere, ili jaknice sa sitnim cvetnim desenom.

 
2016-03-07 08:39:18
Literatura| Putovanja| Život

Nova knjiga i tribine

Snezana Radojicic RSS / 07.03.2016. u 09:39

Krajem aprila izlazi moj novi novi putopisni roman “Nomad”, a u maju dolazim u Srbiju (već sam kupila kartu) i ostaću do kraja juna. Planiram tribine i druženja, a biće i nekih zajedničkih bicikliranja.

Za sada sam načelno ugovorila večeri u sledećim gradovima u Srbiji:
Beograd, Novi Sad, Čačak, Sombor, Kraljevo, Kragujevac, Šabac, Loznica, Smederevo, Niš, Bor, Pančevo, Senta, Sremska Mitrovica, Šid, Osečina, a čekam odgovor za Suboticu, Užice i Kovačicu.

Republika Srpska:

Brčko, Istočno Sarajevo 

 

U Hrvatskoj su ovi gradovi na listi:

Osijek, Zagreb, Šibenik (Festival putnika), Cres, Mali Lošinj, Umag (ili Poreč)

U Crnoj Gori:
Podgorica, Bar, Nikšić

Ima još slobodnih termina, pa ako neko želi da organizujemo tribinu u njegovom gradu, neka mi se javi porukom.

 
15. oktobar 2019.

“Hello!”, obraća mi se monahinja ozarenog lica, u svojim četrdesetim. “My English is not so good, but… “
“Dobar dan”, prekinem je u pola rečenice. “Moj srpski je odličan”, našalim se.
Obe prsnemo u smeh.
“Mislila sam da ste strankinja, vidim da ste putnik”, kaže monahinja i pruža mi ruku da se upoznamo.
 
16. oktobar 2019.
 
Budim se pre crkvenih zvona – zanimljivo mi je to pošto su mi ona, kao i pozivi imama sa džamija, ili zvuk bubnja u budističkim hramovima uvek bili sinonim za ranojutarnje nevoljno buđenje iz najlepšeg sna. Za dizanje dok je napolju još uvek mrak a u sobi ledeno. Mada je u mom malom šatoru čak i toplije nego u većini monaških kelija. Kako god, budim se prva na tom zabačenom mestu iznad manastira Đipša, sa pogledom na osvetljeno manastirsko dvorište. Žuta svetlost uliva osećaj sigurnosti. I da ne volim
 

*
Ujutru, hvatam gradski autobus do zapadne stanice. Odatle polaze marsrutke i zajednicki taksiji za Kočkor - moju danasnju odrednicu.

Vozac autobusa divlja, i na kruznom toku juri pravo na drugo vozilo. Stojim na prednjoj platformi, gde nema guzve, i lepo vidim da ce se sudariti. Jeste da ima prvenstvo, ali valjda ne zeli epitaf sa tekstom: 'Ovde lezi onaj sto je imao prednost'.

Snazno gazi kocnicu - i ja letim na pod. Ne mogu da zaustavim pad iako pokusavam da se uhvatim za neku rucku, a i putnik do mene bezuspesno nastoji da me pridrzi.

Psujem ga na sav glas.

 

*
Svakim danom otkrivam koliko je Kigrizija lepa zemlja. Ne mogu da se načudim kako sam pre pet godina propustila da njome više pedalam, ne računajući kratku turu koju sam napravila oko Isik Kul jezera. Prisećam se da sam bila bolesna i da su oba planinska prevoja koji su i granični prelazi sa Kinom, gde me je put dalje vodio, već bila zavejana, pa sam odustala od njih i krenula drugim putem. No nije samo moja ruta bila kratka, nego je i moj utisak o toj zemlji ostao površan. Ako mi je neko od drugih putnika i rekao da je Kirgizija fascinantna, da je s punim pravom zovu azijskom

 

Ipak se kreće(mo)

 
*
Noć je bila burna i za Stasa i njegovu suprugu. Krenula je oko ponoći drugim vanom iz Karakola i oko pet izjutra stigla do pogranične policije. Bez papira i ovlašćenja za ulazak na kontrolisanu teritoriju. Možemo smo da pretpostavimo kako je pokušavala da ubedi graničare da je propuste, objašnjavajući im da smo zaglavljeni i vrlo verovatno izgubljeni ukoliko Stasu ne preda deo koji treba da zameni na
 

Snezana Radojicic

Snezana Radojicic
Datum rоđenja:  10.11.1967 Pol:  Ženski Član od:  09.05.2011 VIP izbora:  108 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana