2015-11-23 05:07:48
Literatura| Putovanja| Život

No problem, madam!

Snezana Radojicic RSS / 23.11.2015. u 06:07

(Iz rukopisa novog romana.)

Stigla sam do kraja sela i zastala, pitajući se da li da napravim još jedan krug, samo sada osmatrajući pažljivije, ili da ipak potražim mesto negde izvan njega.

„Haus, madam, turkiš haus, foto!“, čula sam ženski glas sa prozora iznad moje glave. Nudio mi je da za nadoknadu fotografišem drvenu kuću na sprat.

Para jok“, odbila sam, i upitala je: “Ja imam čador, vi bašču, biti moj jatak?“ Jurila sam po sećanju turcizme, obilno se pomažući rukama kao u igri pantomime: prva reč – šator, druga – vaša bašta, treća – sigurno mesto.

„Jes-jes“, žurno mi je potvrdila na engleskom.

Mala, skoro okrugla žena kojoj je bilo teško odrediti godine, u širokim cvetnim pantalonama i s maramom istog desena, začuđujuće brzo je sišla dole. Dok me je sprovodila iza kuće, pridružila joj se i devojčica, verovatno njena ćerka, od možda trinaest godina. Odvele su me do velikog zadnjeg dvorišta, koje se jednom stranom završavalo gotovo kod samog luka, i pokazale mi dobro ravno mesto.

„ Tešekur!“, zahvalih im, te se bacih na podizanje kampa.

 

Često dobijam poruke u kojima me neiskusni putnici pitaju : 
"A kako to sa vizama?"
"A gde vadim vize?" 
"Je l' možeš da mi daš neki savet za vize?"

Da ne bih i dalje svakome pojedinačno objašnjavala, sela sam i napisala tekst u kome je sadržano sve što bi budući putnik i trebalo da zna o vizama.

Čitajte i širite dalje, a meni šaljite sve sugestije i dopune :-)

 

*

Dok se opraštam od svojih domaćina Beti i Ričarda, sustigne me prepoznatljiva tuga zbog još jednog odlaska od onih sa kojima sam se zbližila. Od početka mog putovanja, to se stalno ponavlja: upoznam neke dobre, plemenite ljude, provedem sa njima dan, dva ili pet, a onda moramo da se pozdravimo, verovatno zauvek. To odlaženje, neprekidno kretanje, lutanje i tumaranje po planeti koja je jedina dovoljno prostrana za moje snove i želje – to je imperativ mog Puta. Pokoravam mu se kao što se čovek pokorava pratećim neumitnostima svojih izbora, bez mnogo reči i žaljenja, sa ponekom suzom kojoj dopuštam da sklizne tek kad tim dragim ljudima okrenem leđa.

 

O pedalanju indonežanskim i maležanskim Borneom, o ekološkoj katastrofi koja se dešava na ostrvu, o starosedeocima koji su u ne tako davnoj prošlosti bili lovci na glave, o njihovom tradicionalnom načinu života u takozvanim dugačkim kućama, o oranguntanima koji žive jedino ovde, o nekim dobrim ljudima...

*
„Vi ste novinar!", uzviknula je mlada devojka u maležanskoj ambasadi u Džakarti gledajući kopiju moje novinarske legitimacije. Lažne. Zapravo, legitimacija je prava ali ja nisam novinar. Nju mi je napravio prijatelj koji je imao svoje novine u Mađarskoj. I sam iskusan putnik, predložio mi je da odštampam legitimaciju, da je plastificiram i prema potrebi pokažem na ulazima u neke značajne kulturno-istorijske objekte, pošto ponekad novinari ne plaćaju karte. Imala sam je već više od godinu dana prikačenu kao dži-peg fajl u nekom mejlu, ali tek sada sam je odštampala, uradivši kako mi je rekao. Rešila sam da priložim sva moguća dokumenata kako bi mi odobrili vizu.

 

Gost autor: Klub putnika

 

Mape nevidljivog Balkana: Vodiči kroz regiju za putnike, ne turiste

 

Jeste li znali da se u Beogradu kod PMF-a nalazi Ćošak Salvadora Dalija, tabla tipična za označavanje ulica i trgova, ali iskrivljena pod pravim uglom i smeštena u ćošak. 

 

*

Od Larantuke, gde sam se iskrcala na Floresu, do Maumerea, najvećeg grada na ovom ostrvu, vode dva puta - jedan prati istočnu a drugi zapadnu obalu. Sasvim slučajno, odabiram onaj prvi. I nakon nepunih deset kilometara, kada najpre odličan a potom solidan asfalt zameni zemljani put, shvatim da ću prvi put otkako sam u Indoneziji voziti po takvoj podlozi. A to znači truckanje, prašinu, sporo okretanje pedala. Ali i ugođaj vožnje kroz malo naseljenu oblast i, povremeno, divljinu.

 

(Prekoredan blog.)

 

Od početka moje avanture pre četiri godine nepoznati ljudi su mi mnogo puta pomagali, ugošćavali me, čašćavali, poklanjali mi hranu a nekad i novac. Ali nikad mi se nije desilo ništa ni nalik ovome što sam danas doživela.

 

*

Prvi utisak je – jara kakvu nikad pre nisam osetila. Zapahnula me je kao vreli oblak iz otvorene rerne. Kao da sam kroz vrata aviona kročila na usijanu plotnu, asfalt se ugiba ispod mojih sandala, a kroz đonove probija vrelina. Ni snažni udari vatra sa planina okrenutih prema moru ne pomažu protiv tog sveopšteg – nebo-zemljanog – usijanja.

 

Viza

Bližilo se šest meseci mom pedalanju i boravku u Indoneziji. To je maksimalno vreme za ostanak u toj zemlji na osnovu inicijalne dvomesečne vize koja se može produžiti do četiri puta. Nakon toga, za one koji planiraju duži ostanak, jedina mogućnost je da pređu u neku susednu zemlju i izvade novu vizu. Za nosioce srpskog pasoša, izbor je sužen na Singapur i... upravo to 'i' sam pokušavala da pronađem iščitavajući vizna pravila za države na krajnjem jugu Jugoistočne Azije i u pacifičkom regionu. Gde nam to ne treba viza?

„Istočni Timor - ako se u zemlju uđe vazdušnim ili morskim putem, viza se dobija na aerodromu odnosno u luci", pročitala sam na jednom putničkom forumu. 'To mi treba!', uzviknula sam i otvorila mapu da vidim gde se ta država tačno nalazi. Nisam loša u geografiji ali pacifički pojas je ogroman, sa bezbrojnim ostrvima.

 

*

Bali je malo ostrvo. U pravcu istok-zapad ima oko 153 kilometra, a po liniji sever-jug oko 110. To znači da bi se čak i biciklom celo ostrvo moglo prepedalati u jednom danu. Kad ne bi bilo planina. I svega zanimljivog zbog čega vredi zastati.

 

Snezana Radojicic

Snezana Radojicic
Datum rоđenja:  10.11.1967 Pol:  Ženski Član od:  09.05.2011 VIP izbora:  108 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana