„Vidić je bio strog, mračan i beskompromisan tip. Ponosni Srbin. Prišao mi je 2009. godine i saopštio da postoji mogućnost da ga pozovu u vojsku. Kada sam ga zabrinuto pitao kako to misli, rekao je: ’Kosovo. Idem, to je moja dužnost’. Imao je taj pogled u očima“
Ser Alex Ferguson
Kada je prošle godine, za Real Valladolid, potpisao Valdet Rama, momak rođen u Kosovskoj Mitrovici, na prvi trening došlo je dvadesetak novinara i nekoliko TV ekipa. Bilo nam je čudno, pošto ih obično dolazi mnogo manje, ali bože moj, novi igrač je došao ( doduše potpuno nepoznat ovdašnjoj javnosti ), pa da ga snime. Čak su i članovi stručnog štaba, koji su sa nama radili, bili neuobičajeno tihi i pomno su posmatrali svaki naš pokret, a njega su svaki čas zapitkivali da li je sve u redu, na šta ih je on samo zbunjeno gledao.
Draga moja,
Proleće u Moskvi ne može se meriti ni sa jednom prolećem ni u jednom drugom gradu. Možda zato što dolazi posle surove zime koja se takođe ne može meriti ni sa jednom drugom. Pustio sam da mi povetarac raspiruje sećanja, dok sam jezdio brodićem duž reke, od Novospaskog manastira, sve do spomenika Petru Velikom. Dve debele zelene linije drvoreda uokvirivale su rečni tok, a mostovi ispunjeni stisnutim automobilima povremeno su prekrivali nebo. Kakav
Draga moja,
Čitav dan sam tumarao po gradu. Zgrade postrojene kao vojska posmatrale su me strogih lica. Svaki čas zastajao sam i zagledao da li mi je sa odelom i cipelama sve u redu. Ne znam odakle ta nesigurnost kada slutim da me neko gleda. Ponekad više obraćam pažnju na tuđa očekivanja nego na svoje želje, a to je baš mučno i uvek me sneveseli. Zato sam rešio da ja posmatram druge i krenuo u pohode bečkim muzejima.
Naravno, bila si uz mene.
Draga moja,
Pariz me je dočekao umoran i siv. Zatrpan niskim oblacima. Teturao se kao mamurna skitnica, doduše dostojanstvenog držanja i u skupom odelu, ali pomalo zalutala u mračne ulice zaposednute senkama nekih ljudi što često psuju i preglasno pričaju. Sjaj prošlih godina mogao se naslutiti po gordim pogledima koje mi je upućivao kroz kapljice što su se kao suze slivale niz prozor hotelske sobe. Njegov pogled gord, a moj setan.
Izvinjavam unapred blogerskoj populaciji što ponavljam tekst koji sam već objavio, ali kao gost-autor. Želeo sam samo da ga pridružim svojim ostalim tekstovima.
Široki vidik Velikog toka pružao se unedogled kroz zimsku izmaglicu.
Strme obale treperele su, a crne bezlisne krošnje pretapale su se sa moćnom rekom, te se nije znalo gde prestaje voda, a gde počinje kopno. Retki krici rečnih galebova odjekivali su sablasno, a mračna vodena masa neprimetno se kretala nekud ka obzorju.
Die meister.
Die besten.
Les grandes équipes.
The champions.
Dobar dan. Imate li malo vremena.
Ne, ne traje dugo. Imate priliku da se okušate u nečem jedinstvenom.
Ne mogu da vam kažem detalje, ali u pitanju je igra.