Nisam mogao da odolim a da ne objavim sjajan tekst moje kolegenice iz Zagreba. Na veoma jednostavan, direktan i konkretan način rekla je sve ono što i sam podržavam, primenjujem, pokušavam da prenesem dokle god moj glas dopire. Mirela je tu poruku prenela na veoma ubedljiv način.
Profesor srpskog jezika Raša Raspopović bio je već veoma pospan kada je nekome palo na pamet da pre odlaska kući popiju još jedno piće. Predlog je gromoglasno prihvaćen, a najbučniji među njima, Maksim, debeljko obrijane glave zvani Hulk, dosetio se da mu prijatelj ima klub koji sigurno radi u ovo doba noći i da tamo samo njih čekaju.
Posmatrao sam je krišom.
Već na prvi pogled bila je drugačija od ostalih. Visoka i vitka, hodala je polako, gotovo obredno, korakom lakim i mekim kao sneg. Nosila je svečanu crnu haljinu koja joj je isticala tanak struk i naga leđa. Kosa joj je bila skupljena u punđu, otkrivajući dugačak i lepo oblikovan vrat. Krupne tamne oči bile su joj širom otvorene; gotovo da nije treptala.
UEFA je donela odluku. Sledeći svoja pravila, kaznila je reprezentaciju Albanije gubitkom utakmice službenim rezultatom 3-0 zbog odbijanja da izađe na teren i nastavi utakmicu. Kaznila je reprezentaciju Srbije gubitkom 3 boda i igranja dva meča bez publike zbog ulaska navijača u teren. Kaznila je Srbiju, a nagradila sve ostale uključujući i Albaniju. Da se razumemo, ulazak publike u teren je skandal sam za sebe nemam nameru da ga opravadavam; čak se stidim i verujem da je svakom više muka da iznova i iznova presuđuje reprezentaciji Srbije ili fudbalskom savezu za iste prekršaje. Čudo je da nismo izbačeni iz kvalifikacija.
U kafiću nije bilo skoro nikog. Ništa čudno, bilo je tek 9 pre podne. Svega dva tri stola na kojima su, nagnuti nad novinama, sedeli tipovi sa plastičnim kašičicama u ustima. Moj čovek sedeo je odmah do prozora sa tri telefona ispred sebe koje je stalno poravnavao i proveravao ekrane. Do njega je sedela plavuša peglane kose, loše prepumpane gornje usne, premalenom košuljom ispod bundice koja je isticala neprirodno napumpane grudi. Našminkana kao da je tek došla sa splava na kome je pevala, umornih ali pažljivo iscrtanih očiju. Nasmejala se vrlo neprirodno kada smo se upoznali. Tačnije napravila je grimasu koju sam shvatio kao osmeh. Zubi A1, čisto da upotpuni sliku.
Tri dana i tri noći more i nebo bili su spojeni u ludom zanosu, zaslepljeni sevovima munja i zaglušeni parajućom lomljavom gromova. Talasi su se uzdizali dodirujući vrhovima otežale oblake, lomili se, prosipajući belu penu ispred sebe, pa ponovo spajali u moćne vodene planine, da bi se konačno svom silinom obrušili na peščani sprud.
Često se pitam kome se zapravo obraća umetnik, trenutku ili večnosti? Da li su svi ti osmesi, apoteoze, zalasci, izlasci, žitna polja, suncokreti, zvezde, nebesa i dubine samo trenuci zarobljeni ili trenuci produženi u večnost. Da li se jednom odsviran zvuk ugasi ili nastavi večno da treperi u bezglasju, negde iznad svesti, uhvatljiv samo onome ko ga prizove.