Zaljubljen u ljubav
Kad bih imao jedan komadić života,
dokazivao bih ljudima koliko greše
kad misle da prestaju da se zaljubljuju kad ostare
a ne znaju da su ostarili kad prestaju da se
zaljubljuju.
гост аутор: omega 68
Док је негде сасвим нормално и политички коректно да стрељате течу који вас је устоличио на владарском трону, код мене у селу кажу:,,Ко не јебе течу, нек му га одсечу'', што уопште није далеко од памети ако изузмемо језичку нетачност у служби римовања. Јер, увек мора да постоји дежурни кривац и жртвени јарац па макар то био теткин муж или баш због тога.
Danas je većina medija u Srbiji objavila vest da je fudbaler Crvene Zvezde, Miloš Ninković uplatio 80 000e kao pomoć za lečenje Une Savić.
Na žalost, u pitanju je bila dezinformacija što je potvrdio i sam fudbaler:
"Dao sam novac, ali ne toliko koliko je predstavljeno u javnosti. Ovo govorim jer ne želim da se napravi nikakav problem njenim roditeljima, jer će ljudi misliti da je novac prikupljen, a nije."
Nečija neodgovornost bi mogla da ugrozi čitavu akciju i zato je jako važno da se sa prikupljanjem novca nastavi.
Račun za pomoć otvoren je u Komercijalnoj banci na ime Una Savić
br. dinarskog računa: 205-9011005219862-38
br. deviznog računa: 9031019889411 RS35205903101988941194
Aktiviran je i poseban SMS broj na koji se mogu poslati poruke i tako donirati novac na njen račun. Broj na koji treba poslati poruku je 2205, a cena poruke je 100 dinara. Važi za sve mreže.
... i zemlja u žestokoj finansijskoj krizi, sa stopom nezaposlenosti od preko 27%, sa ogromnim javnim dugom i ekonomijom koja posrće, sa separatističkim težnjama Katalonije i Baskije i već izglasanim referendumom gde će se verovatno glasati o proglašenju nezavisnosti ove prve.
Sa druge strane, da li zbog klime, hrane ili nečeg trećeg, među ljudima vlada uvek dobro raspoloženje i spremnost da se priča o svemu, samo ne o politici.
gost autor: enigma
23. maja 2006. Godine Spanjolska policija hapsi doktora Eufemiana Fuentesa i otkriva najvecu mrezu dopinga do danasnjeg dana.
Brisačima sam ih skidao sa kola. Jedan je izleteo čim se rampa podigla da sam jedva zakočio da ga ne pregazim. Otvorio sam prozor i čuo hor disonantih glasova kako neverovatnom brzinom izgovara meni sasvim nerazumljive reči. Znam da su to pitanja i znam o čemu bi mogla da budu, ali ni jedno jasno ne razaznajem, niti prepoznajem njihove izvore. Nekoliko blještavih farova na kamerama upereno mi je direktno u lice te ga zaklanjam dlanom u kome mi je telefon iz koga se čuje glas moje supruge koja čuje galamu, ali ne zna o čemu se radi.
Živeti u Srbiji i raditi u fudbalu, smatra se jednom od nesrećnijih igara sudbine. Nešto kao roditi se kao prase u Šumadiji; pre ili kasnije te pojedu. Bude nekad intresantno: čovek upozna ljude kakve nije ni sanjao da postoje, "navijači" prekidaju treninge i utakmice, novinari su uvek spremni da ti prirede "toplog zeca", igrači razapeti između obećavanih aviona-kamiona i realnosti, obrazovni nivo veoma nizak , a očekivanja uvek u nesrazmeri sa kvalitetom i mogućnostima.
Žao mi je derbija. Iskreno mi je žao.
Kao dečak išao sam na utakmice redovno: na Marakanu sa tatom, zvezdašem, na JNA sa dedom, partizanovcem. Deda, bivši oficir i ratnik, bio je brži i ubedljiviji, pa sam prvo zavoleo Partizan. Od njega sam dobio crno-beli šal koji sam stalno nosio, bilo da sam išao na "sever" sa tatom da gledam Pižona, Duleta Savića, Šestića...ili na "jug sa dedom" da gledam Mocu, Zavišića, Trifunovića...