Legao sam. Pred očima su mi se našli svi vidici Mont Ventua, svi zalasci sunca u Panoniji koje smo upili zajedno, mesec, zvezde i ostrva mrtvih na Egejskom moru koje prelaze u noć, koja prelazi u nebo, koje prelazi u crno. Sposobnost oka da fokusira i detektuje vidljive slike i objekte pomoću foto-receptora na retini i da ih generiše u nervni impuls koji će biti memorisan, a kasnije interpretiran na osnovu ranije spoznatih informacija je zadivljujuća.
Tako složen mehanizam za jedno tako prosto viđenje. Samo tvoje lice ne mogu ponovo da vidim.
Gospodin Mulligan, član avio-kluba Krila neba, upravo je dovršio poslednje slovo na novoj ceduljici koja će od večeras stajati na ulaznim vratima njegovog stana. Živeo je sam. Zatvorio je i zaključao vrata, naslonio kišobran na dovratak i sa obe ruke smestio ceduljicu na za to predviđeno mesto. Malo više se namučio nego prošli put. Uzeo je kišobran i krenuo u pozorište.
gošća autorka: Jelena Medan
Spuštenih gaća do članaka, naprezao sam se da što prije završim. Ovaj put nisam zamišljao ništa, samo sam se trudio da budem brz. Najradije bih zapalio, ali sam prije 11 mjeseci prestao da pušim. Iznenadio sam se kada sam na podu desno od mojih nogu ugledao kutiju od kreme. Dohvatio sam je - bila je to krema za šuljeve. Nasmijao sam se i počeo da čitam deklaraciju. Dok nije bilo društvenih mreža, bio sam siguran da to ja jedini radim. Malo me je bilo blam što čitam sastav neke kreme na njemačkom i tri ista jezika. Guzica mi se ledila od hladnoće koja je dopirala od odškrinutog prozorčića iznad kade. Kad sam bio mali, taj prozor je bio nedokučiv - pentrao sam se po obodu kade u želji da provirim kroz njega. Nisam uspijevao. Napolju se uvijek čuo razgovor.
GRAVITACIJU SMO IZMISLILI MI LUZERI DA BISMO MOGLI LAKŠE DA PADNEMO
Sedim u svojoj fotelji koja nije neka obična fotelja a nije ni Ikea, iza mene se ne čuje ništa, ispred mene se ne vidi ništa, pa onda proleti Džordž Kluni u istoj takvoj fotelji, dam malo gasa da stignem imenjaka, pita me ozbiljan kako je Sandra, kažem dobro je, nije loše ali pašće na kraju, na kraju svi padnemo
VREMENA DIVLJAJU
Možda shvatim zašto
možda samo napravim retorički kompromis
jer dosta mi je nasilja
dosta mi je tiranije
jebeš strane
hoću do Zane
hoću do Tirane
Možda je sve ovo jedna velika konfuzija
iluzija, kontuzija
vremena divljaju
tirani su birani
hoću u velikom broju
da odemo u Kroju
na vrh kule da pobodemo zavesu
Every sane society allows a certain number of people to deviate.
Prvo sam prestao da odvozim auto na pranje. Redovi u auto-perionicama, ljudi koji čekaju da bi gubili vreme, žetoni, šmrkovi, vosak u koji su pčele uložile toliko truda, automatizovane četke, vlaga. Kakvo nepotrebno traćenje energije i resursa. To mora da prestane. Pranje automobila je neizmerno tužno.
Odnese me vetar, pa me lako baci
tako da svako može da me zgazi
ponekad se osetim ko papir
bazalni metabolizam održavam na kafi
dok je crno ne mogu da zaspim
ponekad se osetim ko vampir
utrčim u džunglu
kad me čovek prati
ponekad se osetim ko tapir