Niko ne zna ko je mladić sa fotografije. Nije moguće stupiti u kontakt ni sa kim ko bi imao da kaže nešto o njemu. Svi su ili mrtvi ili zaboravljeni. Zapravo, nikoga ni ne zanima ko je on. Poznat je kao mladić sa američkom zastavom. Zvaću ga Miki.
ZALAZAK SUNCA IZNAD BEŽANIJSKOG GROBLJA
Retko biran, dalek put
zaboravio sam kako zvuče talasi
kojima se prepuštaš
ne čekaj me
Drugačiji svet leži iza žice, zida, rešetki
provlači se do mene, uvlači se u oglav
kao maestral
ne čekaj me
Zaboravio sam svoj gnev, pomiren
odlazim bez vetra pod krilom, kasom
ne čekaj me
nestajem
Postoji mesto, koje prizivam
gde su dani duži, gde me tama neće naći
Sve u meni vuče me daleko odavde
sve što želim ni vreme ne može da ispuni
propadam kroz atmosferu
gubim se
Zbogom prijatelji
Ja, ja sam se rodio sam. Ja sam bogom dan. Ja jašem jarazrenog jaka. Ja jaučem u sebi samom. Jače. Ja javno jaučem kao kuče. Ja sam ja. Ja sam sam. Ja sam mogu samo sam. Ja sam sanjam, niko mi ne pomaže. Ja samostalno mogu samouslugu da uslužim. Jao, posetim. Ja sam sam sebi gazda i jatak. Jasno vam je, javašluk ne trpim. Jarko sunce ogreje sve prisutne u mojoj rupi.
VREMENA DIVLJAJU
Možda shvatim zašto
možda samo napravim retorički kompromis
jer dosta mi je nasilja
dosta mi je tiranije
jebeš strane
hoću do Zane
hoću do Tirane
Možda je sve ovo jedna velika konfuzija
iluzija, kontuzija
vremena divljaju
tirani su birani
hoću u velikom broju
da odemo u Kroju
na vrh kule da pobodemo zavesu
Ja sam ekstra fenomen, puštaju me za vikend, kao Omen, da odem, mislim da sam bio na granici kome, šta sada mogu da dam oh no, ikome, Ikom, E! imam svoje centralno postojanje, čuvam se buba i golfa, ne izlazim često u mesto, ne izlazim nikad u grad oh no, izlazim češće iz zgrada i upadnem pravo u zmrak oh no, vasiona je ona, vasiona je ona, tor je prostor, kako se zovem? kao planina? manje je važno, prezivam se Čekić, udaram nevažno snažno, kao Branimir Brstina...
Pogledaš me, pogledaš kroz mene, izgledaš sebi kao da si sama sebi dovoljna, i okreneš se i odeš
Ne odeš na tramvaj broj 13, u pičku lepu materinu ili tamo gde te svi znaju
Odeš na moj jebeni hodnik, meni pod kožu jer tvoj je pogled infektivan, pa dobijem ikterus, koprivnjaču, dobijem herpes, da je makar genitalni, znao bih da sam te imao bez razmišljanja i te bi me sanke vozile, do Laponije i nazad
Čekam te ispred zgrade, kažeš
Čekao sam trenutak da se pokretne stepenice pokrenu. Bio sam nepokretan. Nepokretan kreten, rekao bi neko ko bi gledao sa strane, jer dok se stepenice nisu pokrenule mogao sam da savladam taj sprat koji je preostao. Ne, ja sam čekao. Da me je neko ćušnuo da se sklonim, verovatno bih krenuo da preskačem po dva nepokretna stepenika pokretnih stepenica. Međutim, svi su mirno čekali, tamo gde su se zatekli. Niko nije žurio, svi su bili zaleđeni u mestu. U mestu sadašnjem, vreme prošlo. Davno prošlo vreme. U nedostatku sebe, vreme je nestalo. I prestalo. Prestalo je da postoji. Dakle, u ovom bezvremenom momentu na nepokretnim pokretnim stepenicama bila je ispisana jedina istina koja mi je ostala.
Koliko često se ispostavi da je neko već napravio nešto što ste tajno zamislili/zamišljali?
Uveden u lavirint kratke proze, najpre kroz ogledala Horhea Luisa Borhesa, s vremena na vreme sam na senovitim odmorištima tog lavirinta zamišljao kako bi bilo zanimljivo sakupljati kratke priče poznatih i manje poznatih autora širom sveta i od svih tih papira praviti novu Vavilonsku kulu, ili makar neki manji grad...
Jedne iste tako senovite zimske večeri Aleksandra me je pozvala, znajući za naum koji čuvam od mnogih ali ne i od nje, da joj se sutra pridružim na promociji jedne knjige, nije mi htela reći koje, u toj i toj dvorani NBS-e. Da li treba da vam opisujem zbun čuvara u Narodnoj Banci Srbije na Slaviji kada sam banuo mokar sa ulice i pitao gde je ta i ta sala i gde je promocija knjige? Na sreću, kako svugde stižem ranije, imao sam dovoljno vremena da se (g)lupim u glavu i potrčim u pravcu Narodne Biblioteke Srbije, na promociju, ispostaviće se, Biblije Ljubitelja Kratke Priče (knjige, koja se na sreću ne zove tako). Dakle, u pitanju je...
...napisane pod uticajem snažnog magnetno-kreativnog polja koje emituje knjiga
ZGLENULA MEJA I DRUGE ZB(I)RKE
blogokolege Docsa
PLANOVI ZA SVETLU BUDUĆNOST PRAVLJENI U DUBOKOJ TAMI
kada god sam stajao a mogao sam da sednem ja sam seo
kada god sam sedeo a mogao sam da legnem legao sam i onda su zatvorili poklopac
sada, ako se ikada iskopam odavde planiram da spavam u hodu, kao nindža
JAPANSKI KVALITET NA DELU
pokušavao sam toliko puta da ustanem samo da bih mogao da odustanem
sada se neki javno dive mojoj istrajnosti a neki tvrde da sam tvrdoglava mazda
(CRNA BRDA)
sivo prelazi u crno
Auto se pojavio iza krivine. Kretao se sporo. Farovi su svetleli iako je još uvek bio dan. Zapravo, siv sumrak koji prelazi u crno. Usporavao je prema obeleženom mestu. Zaustavio se polako. Jasno su se mogle videti tri siluete. Stajali su u mestu za kratko. Jedva primetni trzaj otpuštanja kočnice i auto je krenuo unazad. Veoma sporo.
- Au jebote, pa ovo je stvarno nemoguće, ’ladno idu sama uzbrdo, šta kažeš Džejlo?
- Kažem da bi sa deset grama trave dnevno meni i svetionik išao uzbrdo.
- Ako mi ne verujete, evo izaći ćemo iz auta i pustiću ga da ide sam.