Ja sam marginalan lik.

Igrač iz razvojne lige, koji može da uspe samo usled tuđeg neuspeha. Samo ako mu se posreći tuđa nesreća. Koji dobija priliku tek kada se neko povredi ili takmičenje završi i svi glavni igrači odu na odmor. Kada više nikome nije bitno.

Trećepozivac.

 

EGIPATSKA KNJIGA POLUMRTVIH

 

Sam pravim svoju istoriju, pakao u koji sam pao

Nil u koji sam stao sa betonskim cipelama tradicije

i olovnim ordenjem mrtvih i zaboravljenih

nazdravljam bolesnim i isceđenim

gorko i ljuto, nikad nećemo prevazići žuč

 

 

Hladan zimski vazduh košava je dodatno ledila tako da je Drago odmah po izlasku iz kabine uvukao dugački vrat u svoj železnički šinjel. Podigao je kragnu i vratio kapu na glavu, koju je skinuo dok se zbog svoje visine provlačio kroz vrata kabine.

Čuvaj se Drago, odjeknuo je glas kolege koji ga je napuštao preko garažnog koloseka. Vrata iza kojih se skupljalo staro društvo pustila su na kratko, dok je kolega ulazio, snop svetla i oblak toplote stare kaljave peći iz ugla zajedničke prostorije odmorišta, koji je vetar trenutno progutao. Drago je za sobom čuo snažan zveket zatvaranja metalnih vrata i treperenje stakla na njihovoj gornjoj polovini, žutog peskiranog stakla koje je propuštalo na beton zagasito svetlo iznutra. Okrenuo je glavu od svoje ne tako blistave prošlosti u potpuno izvesnu, blisku, košmarnu budućnost. I pored svesti kakav je danas dan i kakav će i sutra biti, nije mu padalo na pamet da se okrene ili predomisli. Trudio se da usredsredi svoje misli samo na jedno. Bila je to teretna kompozicija koju će prekosutra uveče povesti sa ranžirne stanice, gde već treba.
Ispred vrata ostao je da stoji starac sa plavom kariranom švercerskom torbom koja mu je visila sa štapa, ručno izdeljanog, prebačenog preko ramena. Stajao je tako da je samo torbu hvatala žuta prigušena svetlost koja je dopirala iza vrata. Gledao je za Dragom, slojevito obučen, ali samo u vunenim čarapama.

 

 

zašto je kultura pogubna za pojedinca

 

kompleksi, agregati, sedam Snežana i patuljci


            Tek što sam završila Filozofiju i upisala master, jer ako nemaš master, kao da nisi ni studirala, bila sam se pomirila sa lošom srećom da će biti neophodno potražiti posao. Nisam imala prinudu za stalnim uposlenjem jer sam još uvek od roditelja, bolje reći majke, dobijala skromni mesečni džeparac. Ona je nekako s ponosom slala tu pomoć iako nije do kraja shvatala moju nauku, ali bilo joj je drago što, eto, makar je jedno dete uspelo u velikom gradu. Moje tri sestre se nisu preselile za mnom u Beograd, umalo ne napisah Moskvu, a i da jesu ništa se ne bi promenilo, i one su to znale. Dolazile bi ponekad s muževima, kako koja, na vikend šoping.

 

 

Pljusak u ravnici.

Skrivena ispod žalosne vrbe, nekoliko koraka od druma, prekrivena preko glave navy blejzerom koji je već sasvim bio mokar, namerila je do grada. Podnevni autobus joj je opet pobegao, za malo. Tražeći pogledom prozor među nimbostratusima, očekujući tračak sunčane nade, nije primetila VW type 2, koji se pojavio niotkuda i zaustavio blizu nje. Kratki zvuk sirene, kako bi joj skrenuo pažnju. Okrenula se, nabacila osmeh na lice i već je skakutala ka spasonosnom prevozu. Veliki drečavi peace sign se odbacivao od njene još veće grudi. Zanosila je bokovima, a okvašena kosa, vezana visoko, klatila se i levo i desno. Obrisala je kapi sa obraza. Bila je to kiša.

- Možeš da me odbaciš do grada?

Već se bila uhvatila za kvaku i presavila blejzer u drugu ruku.

- Mogu…

 

Ne, to nije bila bela Zastava 101, nije bila ni Zastava 128, a kada smo već u Kragujevcu nije bio ni 500 L, bio je to čaršav, nevešto svezan za dršku koja je pretekla kada se pravila poslednja Metla bez drške. Nema povlačenja, nema predaje. Neman prodaje. Da li me rep odaje? Ili to što bljujem vatru? Ne bi mi smetalo da budem zmaj, glupi. Vatra and stuffs, to je dovolje. Ne bih hteo da sam benzinska stanica blizu aerodroma Nikola Tesla. Ili Čika Jova. Ili Nikola Tesla. Skroman sam koliko i skrušen. Prerušen i iscrtan tušem. Samo peršun pušem. Pišem. Ako bih već moron da budem pumpa ne bi mi smetalo da sam breast pump. Video sam jednom ženu koja kolači oči na uporabu takve pumpe druge žene u parku Manjež. Kolači oči. Kolači>Oči>Bale. Christian. Hrišćanstvo sa osudom gleda na neostvarene žene, za Batmana ništa ne tvrdim. Neostvarene znači bez poroda. Vratiće se po rode. Ove godine il' do godine. Tako veli mali Loša, što isto nekad pati zbog žena jer su im tela obnažena. Aman. Prijatelj kućnog budžeta, budžiti, budžicu, Fujitsu, Jitsu Jiu, Lucy Liu. A to što je prljavo kao u štali, pardon, u štabu, izbornom, izvornom, to mačku o rep. Može i mački. Mečki. S 500.

 

Oblaci su se, nošeni jedva osetnim vetrom, gomilali iznad doline koja je ostajala u senci. Međutim, kada je čovek u sedištu oseća se i najblaži maestral. Drvored pred biciklistom razdvajao je poslednje dve njive na samom početku uspona na brdo. Između dva reda stabala nalazio se asfaltni put. Nekoliko kilometara unazad, na jednoj mrtvoj krivini, odvajao se od glavnog druma, a ovde, pred sam ulazak u šumu, prestajao je i nastavljao se u zemljani. Oštra kamena kosina probijala se iz guste šume listopadnih stabala. Nedostupni vrh te stene štrčao je u visinu, kao kakav đavolji rog, spreman da probode i samo nebo, ako mu se dovoljno približi.

 

 

Šta treba da bude neka bude, ja sam svinja od čoveka, a svinje jedu ljude... Šta treba da bude neka bude...  Čuo se uživo glas koji je pevušio odnekud iz prostorije koja je najviše ličila na dobro uređen obor, ili možda čak na dnevnu sobu sa uglom za svinje. Iz druge prostorije dopirao je i zvuk radio aparata. Čule su se i svinje. Smrdelo je na krv, izmet i leševe. Četiri debele svinje su, iza sklepane ograde, kidale leš koji je čovek iz traktora istovario pred njih.

 

 
2019-10-21 20:37:06
Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

PERON

horheakimov RSS / 21.10.2019. u 21:37

Svakoga, čini mi se, obeleži neki prizor iz detinjstva. Obično nasilna scena koja potresa  ili obeshrabruje, čije se značenje ukopča tek kasnije, u zrelim godinama. Jedna takva scena odigrala se na peronu železničke stanice Beograd Centar.

            Prokop, nedelja ujutro.

 

 

Kazna za danas je kazna telu, beg na brdo, koje glumi planinu, okretanje pedala, gaženje, gaženje, usko polje lažnog trotoara, pazi me, agresivan sam na prvom usponu, hladnjače pune leševa, voća i povrća, ljudi i životinja (samo ljude ne jedemo), tutnje, trube, duvaju u rog, gaženje, gaženje, vidim sebe spljeskanog, kroz naočare za sunce, pa me prođe, prođem dalje, gazim uzbrdo, telo cvili, ne čuje se cvrkut ptica, ni jecaj onoga što nije telo, samo dizel mašine sa stotinama konjskih snaga, ljudska snaga je živa zakopana, samo treba da se otkopa, za to, takođe, samo treba snaga.


 

horheakimov

horheakimov
Datum rоđenja:  19.07.1981 Pol:  Muški Član od:  14.03.2012 VIP izbora:  10 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana