„...zato nam je potrebna pomoć sveštenstva da naša deca, uz vrhunske sportske aktivnosti, koje možemo da im ponudimo, imaju i duhovne: pouke otaca, obilaske naših manastira, međusobno druženje, širom svete Srbije, na sportskim terenima i u crkvama i divnim portama.... U zdravom telu imamo zdravu dušu, a to će naša deca imati kroz veru i sport. Zato nam je bitno da sportski klubovi imaju saradnju sa sveštenikom koji će ih duhovno krepiti i biti moralni pokrovitelj. Da razgovara sa roditeljima i decom, da ih savetuje u duhu naše lepe vere, da bi se tako edukovani usmerili u dobru a zaobišli huliganstvo na terenu i tribinama...“
Dejan Tomašević
Pre nekoliko godina upoznao sam čoveka koji je imao moždani udar i vrlo dobro se oporavljao. Međutim, postoji jedna zanimljiva stvar vezana za njegovo posttraumatsko stanje. Naime, on je ko zna koliko decenija radio da li u SAD-u ili VB, da bi se kao i svaki gastarbajter sa zarađenom penzijom i nostalgijom u scru vratio u rodnu grudu. Sada je već dobro zagazio u sedmu deceniju života. Stvar je u tome da je čovek nakon tog moždanog udara nastavio da govori samo na engleskom jeziku. Verovali ili ne, materijal za roman. Tu i tamo bi pogodio koju reč na srpskom, izgovarajući je nevešto, baš poput nekog stranca. I svi oko njega, koji su radili sa njim i pomagali mu, natucali su englesko-srpsku verziju jezika uz svesrdnu upotrebu pantomime.
Krajem sptembra u prostorijama UNS-a održana je tribina čija tema je bila: "5. oktobar - petnaest godina kasnije". Učesnici tribine su bili Vesna Pešić, sociološkinja, Čedomir Jovanović, predsednik Liberalno demokratske partije (LDP), Slobodan Antonić, sociolog i Jovo Bakić, sociolog.
Ako zanemarimo varnice između Čedomira Jovanovića i Jova Bakića vezane za ulogu postpetooktobarske “oligarhije”, manje-više svi govornici su se složili oko onoga šta je zapravo taj datum predstavljao – želju naroda da se prihvate rezultati izbora i da politika države krene u nekom novom pravcu. Ono oko čeka nije postignut konsenzus jeste dilema da li je peti oktobar bio revolucija ili prevrat? Svako je dao svoj sud i svoje obrazloženje, tako da je ostalo na građanstvu da, sa ove vremenske distance, izgradi i odredi svoj stav i da svoj sud u skladu sa iskustvom, znanjem i informacijama koje poseduju a vezano za taj istorijski dan. Pa i period.
Dakle... Današnja antifa šetnja ("Šetnja za slobodu") je pokazala da Novim Sadom SVI mogu slobodno da prošetaju. I više od onih izmerenih 970 koraka i to centralnim ulicama grada. Nije moglo uže no od Miletićevog trga(Trg slobode), kroz Zmaj Jovinu, Dunavsku i Kejom žrtava racije. I sve to može uz policiju koja je bez hamera i na njima specijalaca sa fantomkama na glavi. Bez konjice i hiljade policajaca. I što je najvažnije – bez povređenih. A koliko sam čuo Novi Sad je već nekoliko godina grad koji nema načelnika policije.
"Pretpostavljam da vi očekujete od mene istinu o stanju srpskog naroda danas i viziju njegove budućnosti"
Prvo što mi je palo na pamet pročitavši da „umetnost MORA biti patriotska“ je to da je sasvim sumanuto davati direktive i kalupiti umetnost na bilo koji način. Jednostavno je neizvodljivo, osim verovatno u institucijama pod šapom Ministarstva. Pogrešno je jedan tako širok pojam kao što je umetnost posmatrati tako usko i lokalno, ma koliko jedno društvo imalo dugu i bogatu tradiciju iza sebe. Gore izrečeno Moranje takođe predstavlja svojevrsno zatvaranje i okretanje leđa brojnim manjinskim nacionima koji žive u našoj zemlji, a usled čije kulture je Srbija samo bogatija.
Dakle... PPV Aleksandar Vučić krenuo je Putinovim stopama. Jeste da ne jaše konja go do pasa, ne ide na pecanje sibirske štuke i ne leti MIG-om, ali ide tamo gde mu mesto nije. U zavejanu vojvođansku divljinu. Em što treba da paze na one ljude, em što moraju da čuvaju i njega da ostane neogreban. Apropo toga, neko je napisao na tviteru - " Odlika istinskog lidera je da usmerava, podrzava druge i daje sansu drugim da zablistaju."
Da li je isto
, na primer, sprečiti promociju knjige Mein Kampf (ne Basarine) i cenzurisati jednu izložbu studentskih radova u dosluhu sa glavešinama pet verskih zajednica (Koga uostalom briga šta oni misle u jednom društvu koje je (na papiru) sekularno, a institucija kulture, pritom, državna)? Da li je isto odupirati se jednoj pogubnoj, nacionalističkoj ideologiji i odupirati se stavu koji kritički gleda na truležne društvene pojave?Od kada je to u istoj ravni događaj koji se bavi relativizacijom (možda čak i potpunim negiranjem) zločina i događaj koji upire prstom u sve ono što je, na kraju krajeva, i posledica te relativizacije?
Do zakazanog Prajda ima još tačno četiri mesica i trinaest dana; šesti Oktobar je rezervisan za samu uličnu šetnju/marš/paradu. A zapravo sam „Beograd Prajd-Ljubav, vera, nada“, pod kojim nazivom je ovogodišnji event, će trajati od 30.9. do 7.10. Pred taj trideseti Septembar, nevoljno konstatujem (ne treba biti rocket scientist), očekujem deža vi prošlih godina. Konkretno mislim na 2010./2011. Ukoliko se održi, a iskreno se nadam da hoće, očekujem diviziju uniformisanih lica koja će u „bunker“ formaciji obezbeđivati one najhrabrije. Eto novog aršina za hrabrost, budući da smo još uvek u takvim društvenim prilikama da se time komotno može meriti: hrabrost = odlazak na Prajd.
Sinoć sam odgledao film – „Fair game“ (2010.), sa Šon Penom i Naomi Vots u glavnim ulogama, rađen je po istinitom događaju (CIA operative Valerie Plame discovers her identity is allegedly leaked by the government as payback for an op-ed article her husband wrote criticizing the Bush administration.).
Meni se dopao pa bih vam ga preporučio. No ono što me je podstaklo da napišem makar sledeći pasus teksta jeste da je radnja filma vremenski smeštena nekoliko meseci pre mog odlaska za SAD.