Postoje one stvari za koje je život namislio da ostanu večno nedostižne i da se do poslednjeg dana kaješ što si propustio šansu da ih doživiš, vidiš, ispričaš, upoznaš, kažeš, ispraviš...
...tako nas i danas često zovu.
Pleši kao da te niko ne gleda. Jer može biti da je zaista tako.
U dvorištu moje osnovne školi stoji nas gomila. Baš kod onog natkrivenog dela ispred ulaza gde smo igrali "između dve vatre". Pada mrak. Uglavnom su to ljudi sa kojima sam išla u gimanziju, sa kojima sam se družila tada i tokom studija... i poneko iz osnovne. Čekamo. Razmišljam kako je lepo što su tu oni ljudi koje smatram inteligentnim osobama. Drugi ne bi ni čekali naravno. U jednom trenutku neko nas je pozvao. Ulazimo. Iznutra to više nije hol moje škole već neka svečana sala, slična onoj u Skupštini grada (Beograda). Puno je ljudi u odelima. Pokazuju nam vrata. -Tamo je ulaz ..u Evropu! Jer to je ono što smo čekali. Idemo kroz hodnike, dole, pa gore, stepeništa puno, nema prozora, veštačko osvetljenje, puno podseća na hodnike u Studenjaku .. Pokazuju nam naše sobe. Kažu nam da je sada žurka, proslava i da možemo da se pridružimo. Krećemo kroz hodnik negde stepeništem nadole, u neku diskoteku. Žurka je negde tamo odakle dopiru grozomorni zvuci nekih narodnjaka. -Ne, hvala! Ostaćemo u sobi! Pravićemo mi sami svoju žurku. OK! Ispalo je više kao sedeljka. Bio je i jedan bloger oko čijeg godišta smo se Žmu i ja natezali to popodne.
I onda sam se probudila!
Iz opravdanih razloga ovaj tekst neće biti dugačak. Više kao jedna zabeleška dok mi je utisak o svemu još svež. Došli smo kući. Porodilište je ostalo za nama ...
-A kanda bi se obradovao da dodju?
- Pa znate šta, bar bi se znao neki red.
...svakog dana jedno dete oboli, a svake nedelje jedno dete umre od raka u Srbiji.
... njih 60 odsto ima sreću da se izleči.
Nema šta mnogo da se kaže.
Mora da ima ko da pomogne.
Ona nije više sa nama. Nije više sa svojim roditeljima. Nema je. I dok se rone on line suze nad detetom koje je ujedinilo Srbiju, ne mogu a da se ne zapitam, s kojim pravom smo je prisvojili? S kojim pravom smo od nje načinili simbol nekakvog ujedinjenja? I da li ćemo uspeti da iz ovoga načinimo nešto korisno, a ne samo spomen na jednu tužnu, neuspelu bitku čiji smo deo bili? Ako smo je svojatali, uzimali za simbol nečega dobrog u svima nama, onda ne bismo smeli da se zaustavimo na tome. Dugujemo joj to. I ne samo njoj.
Sećanje je čudna stvar. Selektivna. Svesno i nesvesno neke stvari nestaju, neke ostaju. Tek ja sam o njoj gotovo sve zaboravila. Sećam se detalja nekih, nekih situacija, vrlo jasno njenog lika, i najjasnije imena, Lidija. I posebno jednog razgovora.