veterinar, saobraćajac, ekonomista... Ma nema u šta se ne razumem.
Rođendanska depresija.. Ma jok, on je duhoviti mrgud svakog dana svog života. Moj gost danas, zule73 u jednom otvorenom, malo bezobraznom, ne skroz pismenom (ispravljala sam malo ;) pa odustala), ali nažalost sasvim istinitom tekstu.
Iz opravdanih razloga ovaj tekst neće biti dugačak. Više kao jedna zabeleška dok mi je utisak o svemu još svež. Došli smo kući. Porodilište je ostalo za nama ...
Opet se ovih dana puno vozim busevima. Lica i glasovi. Priče. Ispričane, izmišljene, nadovezane, razvezane, bez početka i kraja. Neke viđam češće od drugih. Polako sklapam priče. Izmišljam ustvari.Trudim se da gledam, ne da slušam.
Ja nemam reč dovoljno široku da obuhvati ovaj gest.
Čekam evo već dva dana da Jelica okači ovaj klip koji sam joj ukrala na FB. Pa rek'o - ja ću. Zato što je ovo nešto što me pomerilo na sunčanu stranu i više od ovog dugo čekanog proleća. Zato što je jedan drugar na FB ispod klipa ostavio komentar – "Ipak ima nade za ovaj svet" ... a nije neki cveće-ptičice-mala deca-ludi optimizam lik.
Sinoć je u „Božidarcu“ odigrana predstava „Dragi tata“. Neću reći pred punom salom, jer sala nije bila puna.
Nažalost.
Iako je pisac ovih redova filolog (skoro pa sam i sama to zaboravila) ovo neće biti pokušaj književne, pozorišne, ni bilo koje druge kritike. Čak ni analiza.
Na sreću.
Stoga, ovaj će tekst biti.. kao krpena lutkica, pomalo od mojih sećanja na ono što mi je ispričala ranije, pomalo od njenih koje je uspela da mi nabaca na "papir" ovih dana.
Bukvalno.
Odavno već dugujem ovaj tekst. A i čim grane sunce ja počnem da razmišljam o odmoru. Za one koji nemaju pojma o čemu pričam, neka pogledaju prva dva dela tunižanske avanture.
Tunis, početak jednog divnog prijateljstva
Ovo je u neku ruku user’s manual za samostalni obilazak severnog dela Tunisa, tj. glavnog grada i njegovog bliskog okruženja – Kartagine i Sidi Bu Saida.
Pre nešto manje od četiri godine vratila sam na blog posle malo duže pauze zaista duboko pomerena serijom Krugolinnih tekstova koji su već "lektira" ovog bloga. O onome što je usledilo, akciji i reakciji, mnogo je rečeno. Kako sam nedavno imala prilike da se vratim na mesto dešavanja najsrećnijeg događaja u životu svake žene, imala sam prilike i da uporedim je li se nešto u međuvremenu promenilo. Malo. Ili nije uopšte. Samo sam ja otišla spremnija, manje ranjiva, sposobnija da se oslonim isključivo na sebe (govorim naravno o posleporođajnim danima u porodilištu). No, tema ovog teksta biće starija.