Kad sam konačno sela (u stvari legla) za tastaturu shvatila sam da ne znam ni odakle da počnem, ni čime da završim, da nemam nikakav koncept i da ću vrlo verovatno skliznuti u nekakvu patetiku i žal za mlados` a da neću uspeti da zaista prenesem nekakvu emociju, a nekmoli korisnu informaciju.
Sinoć je u „Božidarcu“ odigrana predstava „Dragi tata“. Neću reći pred punom salom, jer sala nije bila puna.
Nažalost.
Iako je pisac ovih redova filolog (skoro pa sam i sama to zaboravila) ovo neće biti pokušaj književne, pozorišne, ni bilo koje druge kritike. Čak ni analiza.
Na sreću.
Nas četvoro kotrljalo se starim novosadskim putem u stodvajsosmici kolege P, inače alergičnog na nazivanje dotične crvene šklopocije kecom. Kolega P, njegova devojka, moj mlađi brat i ja. Žurimo, koliko je moguće datim prevoznim sredstvom, da stignemo u Novi Sad. Jer 20. je septembar 2005.
Odavno već dugujem ovaj tekst. A i čim grane sunce ja počnem da razmišljam o odmoru. Za one koji nemaju pojma o čemu pričam, neka pogledaju prva dva dela tunižanske avanture.
Tunis, početak jednog divnog prijateljstva
Ovo je u neku ruku user’s manual za samostalni obilazak severnog dela Tunisa, tj. glavnog grada i njegovog bliskog okruženja – Kartagine i Sidi Bu Saida.
Bukvalno.
Zvao me na ples. Onako prijateljski. Zaista. Samo da igramo.
Bal je pod maskama - kaže. Evo ja imam jednu. Stara je već. I svi znaju da je moja. Da idemo?
Osim jednog kolege koji je baš pravi fan, ostali su ili blago nezainteresovani ili smatraju da je F1 jedno od početka do kraja namešteno takmičenje kojem najviše zameraju "timski rad", tj. eventualne naredbe o propuštanjima i slične kalkulacije. Pa kad nemam s kim, da podelim sa vama utiske sa ovogodišnje poslednje trke i uopšte..
I zato se sada ne osećam dobro. Kao i u drugim situacijama kada nam jave da se „za počioniocima i dalje traga“. Kad pravda ne stigne. Kad sistem omogući da se zaključi da se zločin isplatio. Kad zločin postane sistem. - Dubravka Stojanović
Sigurno je da ima važnijih stvari. Samo ja više ne mogu. Svakog dana na svakom veb portalu koji otvorim bar u tri naslova dreždi Vučić, a ostalih 5 na naslovnoj su pucnjave, taoci, saobraćajke i pevaljke. Tibet, Egipat, par desetina mrtvih. Avganistan, Irak, Nigeriju, Siriju ili Somaliju, par destina na dnevnoj bazi, ma ko to još broji i čita. Osim ako nije fotoreporter naše gore list pa da nam iz prve ruke prepriča kako je skakao od jednog do drugog mrtvaca, kadrirao ranjenike i gledaoda bude dobro osvetljenje dečice koja protrčavaju. Aman, bre, fuj.
Bez imalo poštovanja prema mukama naših ministara da nas spasu iz ove bede u koju su nas gurnuli, meni pažnju u vestima privukoše neke sasvim druge stvari. Šta ću kad sam jedan nedisciplinovan građanin bez imalo empatije za njihove stomačne i ine tregobe.
Davno već imam nameru da pišem o "problemu" odevanja muslimanskih žena kod nas i uopšte. Ranije mi je povod za to obično bivala neka žučna diskusija na blogu, ali ovog puta je u pitanju nešto sasvim drugo: