Jednog jutra sam se probudio sa žešćim bolovima u glavi, u predelu slepoočnice, i tu pozadi negde, ono što zovu mali mozak, jebem li ga.
Nisam otišao doktoru, jer ionako svi jedu govna, da bi uzeli pare: prepišu ti određeni lek, po pravilu najskuplji, i onda uzmu procenat. Klasika. Nisam toliki kreten. Ne. Ja sam se lepo svukao, kao od majke rođen, ušao u kadu, pripalio tompus od 120 dinara, natočio sebi rakiju, prepečenicu sa neke planinčuge, od koje zubi otpadaju a oči se tope. Pustio sam kasetofon sa klasičnom muzikom. Obožavam klasiku.
I tako, prepustio
ovo nije pesma
ovo nije priča
ni bajka
ni mit.
ovo je život gde kutija kondoma
košta 250 dinara,
pa ti se više isplati da masturbiraš.
život u kojem ništa ne radiš
i nemaš nikakva primanja
ali ipak ne gladuješ i uvek
se nađe za flašu piva od 2l.
Ukratko, ekipa sa bloga Radovana Nastića, grupica u sastavu Sava Šotić, Miloš K.Ilić (objavljuje u Laguni), Ivan Tulić (ima već nekoliko objavljenih knjiga pesama), Darjan Mikičić (student likovne akademije) i već pomenuti ja - Radovan, seli se ovde, ljubaznošću urednice bloga, Vesne.
Zahvaljujem se i Jelici Greganović, koja me je uputila kome da se obratimo.
Dobro jutro !
p.s. Majk pokraden, runda 8, Daglas bio na podu između 11 i 13 sec.
pretposlednjeg dana u mesecu poslednja novčanica
milo što spava u prljavom džepu praznom
sneva li kase zvuk
i toplu ruku kasirke
spokojna?
Sve kasni
I ljubav i sloboda kretanja, minuti i sati i dok god je tako grubi prsti
Pomaziće je
mozda
protrljati za sreću
ona mozda nastaviće da sni
meškoljiće se
kibicovati
nerasanjena kraj ključeva
telefona
upamučena kao prsten u kutiji
ona od dvesta dinara
koje se ništa ne tiče
dok
February 12th, memento 3
Nikada nisam bio u sličnoj situaciji – niko od mojih nije bio sklon suicidu, možda po malo depresivni ali to je valjda normalno.
Sestrin muž. On je razmišljao o tome, nije krio, pričao je otvoreno o tome. Sestra ga je izvukla, sada je samo na lekovima koji ga smire kada vrišti u snu. Još uvek je polukonfuzan po pitanju da li je trebalo da ide u Irak ili ne. Mada često kaže da bi opet otišao, patriota je.
U zatvoru nisam razmišljao da se ubijem. Ne vidim razlog, odslužim svoje i idem dalje. Loša karma me neće pratiti
zašto to ne bi ste bili vi ?
Nakon par minuta morao sam da je prekinem.
To suvoparno izlaganje uz ritam konstantnog lupkanja tek sređenim noktima
po radnom stolu su više iritirali nju,
jednu od prokletijih radnica državne službe,
nego one pre ili posle mene.
Gledanjem na sat i papir iza nje koji je govorio o pauzi izmedju 10 i 10:30
oboma nam je bilo jasno da sam pogrešan čovek
u pravo vreme
- mislim da smo počeli poprilično loše, rekao sam joj.
Zaboravio sam ličnu kartu ali vam dajem
Mislim da me je prezrela
Jer sam
Završio na robiji a imala je
Velika očekivanja
dan je bio tmuran. a ja u sličnom raspoloženju.
sipila je neka smrdljiva kiša i prosto nisam znao šta bih sa sobom.
nekoliko minuta sam zverao u prazno.
zatim, svojim tupim pogledom premerio zidove sobe.
nije mi se dopao poster mog omiljenog pisca, zapitah se zašto sam to učinio pre nekoliko meseci, kada sam ga okačio, i da li je on, taj pisac, u mladosti kačio svog omiljenog pisca na zid. da li je, recimo, Bukovski kačio Fantea? teško.
shvatih da je glupost to što mi nabasalo na um, onda priđoh prozoru da vidim šta se dešava van
otvarajući to zlatno pakovanje
i poslala mi majka hrpu kafetina i jos koječega,
da joj sin bude
dobro
Lagano koračamo osvetljenim bulevarom, naši koraci stapaju se sa bljuzgavim trotoarom, i svi se za nama okreću. Bilo bi blesavo kada bih rekao da plenimo nekom neodoljivom lepotom, da smo najlepši par na celom svetu (ili barem na ovom bulevaru), ali usudiću se da kažem da izgledamo vrlo fino: ona, odevena u belu perjanu jaknu sa nekim crnim tufnama, navukla je kapuljaču ali joj pramenovi kose padaju ka grudima, lice joj se jedva vidi, ali ja znam da su njene oči lepe, dok pažljivo odmeravaju svaki izlog pored kojeg prođemo, a njena guzica, uvučena u farmerice, igra u ritmu koraka.