Lagano koračamo osvetljenim bulevarom, naši koraci stapaju se sa bljuzgavim trotoarom, i svi se za nama okreću. Bilo bi blesavo kada bih rekao da plenimo nekom neodoljivom lepotom, da smo najlepši par na celom svetu (ili barem na ovom bulevaru), ali usudiću se da kažem da izgledamo vrlo fino: ona, odevena u belu perjanu jaknu sa nekim crnim tufnama, navukla je kapuljaču ali joj pramenovi kose padaju ka grudima, lice joj se jedva vidi, ali ja znam da su njene oči lepe, dok pažljivo odmeravaju svaki izlog pored kojeg prođemo, a njena guzica, uvučena u farmerice, igra u ritmu koraka.
U uglu pisaćeg stola stajale su tri prazne pakle gauloises. Pepeljara je zdušno brinula o četiri sasušena pikavca a do nje su dve prazne šoljice, nekada pune čaja, popunjavale prostor i sakrivale makazice za nokte i upaljač. Na praznoj činiji kraj otvorenih terasnih vrata, lenškarila je plastična tacna umrljana majonezom i mrvicama koje sam sinoć napravio.
Pre mog znanja, organizam se odlučio da odmori mozak i sve funkcije prebaci na prazan stomak. Pola sata sam čas odlazeći iz sobe išao ka wc-u i gledao se u ogledalu čas u naletima gladi jurišao
Provodim dane u kući
i kuvam
glancam podove i rernu i frižider
brinem o prljavim sudovima i uflekanim krpama.
Postajem dlakava tempirana bomba.
Mirna ruka što meša meso i luk i dodaje vodu
lovorov list i supenu kašiku aleve paprike
( zbog ukusa )
Dok sitno secka krompir i puši dve pakle dnevno.
'' O čemu je razmišljala gospođica Li, mlada kineska državljanka, dok je čekala liniju 16.''
Snimila me je kroz zatamljena stakla jeftinih naocara za sunce.
znala je o cemu razmisljam.
palo mi je napamet da uzmem casove kineskog jezika
I proglasim je sifuom
da zajedno strcamo u secuan sos
I glodjemo bambus tokom predigre.
Sklonila je pogled I pomerila se do prozora.
Sto na sredini sobe. Slabo svetlo čini da se stvari u sobičku jedva naziru. Između stola i kreveta, već odavno nameštenog za spavanje, mališan vadi knjige, sveske i razne olovčice iz torbe. Kleči na patosu i slaže stvari u malu komodu. Majka se kreće od rešoa do stola. Po improvizovanoj kuhinji. Napred, nazad. Stolnjak. Tanjiri. Kašike. Slanik. Polovina hleba u najlonskoj kesi. Šerpica. Kutlača. Lonče za kafu u kojem se guraju dva obarena jajeta. Nož za hleb.
– Hajde…
Majka vlažnom krparom čisti sudoperu, rukom kupi mrve i ubacuje
zašto to ne bi ste bili vi ?
Nakon par minuta morao sam da je prekinem.
To suvoparno izlaganje uz ritam konstantnog lupkanja tek sređenim noktima
po radnom stolu su više iritirali nju,
jednu od prokletijih radnica državne službe,
nego one pre ili posle mene.
Gledanjem na sat i papir iza nje koji je govorio o pauzi izmedju 10 i 10:30
oboma nam je bilo jasno da sam pogrešan čovek
u pravo vreme
- mislim da smo počeli poprilično loše, rekao sam joj.
Zaboravio sam ličnu kartu ali vam dajem
otvarajući to zlatno pakovanje
i poslala mi majka hrpu kafetina i jos koječega,
da joj sin bude
dobro
Nekoliko oštrih brijača Zamislio sam želju |
Dok je žvakao duvan, na krevetu ispod mog, započeo je monolog. Bez nekog povoda. Ćutali smo od popodnevne šetnje. Za to vreme uspeh da pročitam 40 stranica Kunderinog ‘’Oproštajnog valcera’’. Uvek me oraspoloži ta knjiga.
Odložih knjigu – nisam hteo da ga prekidam, nisam hteo I da ga ne slušam. Imao je zanimljive price. Ponekad.
Njemu nisu trazili da se redovno brije I šiša, jer je takvog izgleda lobanje I završio ovde. Kao na ličnoj karti – ako si bradat I brkat na fotki, bolje da se ne briješ. Neće panduri verovati da si to ti. Osim ako nemaš neki beleg na licu ili ožiljak od usne do oka…
Pre obećavajući dosadne žurke
Svratih kod lokalnog dilera
Da kupim Oksikodin.
1 mg košta 1 dolar.
I to kod stalnog pouzdanog dilera.
Znači 140 dolara nedeljno.