Petak je
Sedim u pabu i upravo sam naručio burbon
uz treće pivo
Slušam čoveka u crnoj košulji
nauljene
unazad začešljane kose kako svira usnu harmoniku
Za šankom sedi jedan od poslednjih
bardova srpskog glumišta
Otpijam
Posmatram kako elegantnim pokretima i uz osmeh
nesto objašnjava sankeru
Dve kocke leda i bluz
Nemoguce je koliko jednostavnosti
dolazi sa svakim njegovim pokretom
Kao da zna mnogo više od bilo koga u
Otišao sam jednom u Kinoteku tokom 2015.
Sticaj okolnosti – ne živim više u Beogradu.
Moj prvi pokušaj da pogledam nešto u jednom od hramova moga odrastanja, bio je film ’’Dodir Meduze’’. Ričard Barton i jedan od mojih dečačkih heroja, Lino Ventura, u glavnim ulogama.
Uredno sam platio kartu, bilo nas je više od petoro – kritična masa za prikazivanje filma – i čekao sam da se zavalim u fotelju i uživam. Nisam uspeo – gle čuda – jer su nas dva golobrada mladića koja očito imaju neku funkciju u emitovanju filma - obavestila
Sedeli smo u jednom mirnom ali otmenom restoranu, izvan centra grada i pili Erdinger, ono nemačko pivo koje baš volim, ali ga retko pijem, ne zato što nemam para, ne, ne, već zato što mi više prija Lav, ili ''Zaječarac'', ali kad god dođe on, iz belog-što se kaže-sveta, onda moram da se prepustim uživanju u pivu za koje u jednom ovakvom eminentom restoranu čovek mora da izdovoji trećinu svoje bedne dnevnice, ali Bože moj, on pije samo ovakva piva i njegov stomak nije navikao na srpske ''otrove''.
Ćutali smo, gledajući sa strane, on je posmatrao neki bračni par u prisnom
Prvo što sam naučio
sa četiri godine bilo je protegliti se po buđenju
trik koji sam video od Une,
našeg nemačkog vučjaka.
Usvojio sam i usavršio pokret i onda pokupio što šta drugo
ali je tegljenje ostala primarna stvar
Tako bih započinjao dan
Bilo je neke radosti u tome
Pružio sam noge van kreveta
Raširio ruke i počeo da se izvijam
računajući kako sam konačno odspavao punih osam sati
Onda sam počeo da urlam
i uplašio psa
oteravši ga iz spavaće
Užasan je osećaj kada se priča mora započeti sa ''bio je topao ili tmuran dan'' i tome slično, ali nekada se od te konvencionalne, da ne kažem – ustaljene rečenice, ne može pobeći, i zaista je bio topao junski dan, tek što su prestale kiše koje su danima padale, igrajući se sa mojim živcima, i na čiju me je pomisao sad bolela glava, sve je nekako bujalo, mirisala je lipa, nisam se ni na poslu mnogo umarao, dolazio sam kući zadovoljan i odlazio do obližnje prodavnice, čiji je vlasnik otac mog prijatelja, i gde sam oduvek, takoreći, uživao beneficije, da ne ulazim dublje u
bez kiše / u usporenom vazduhu /
zamagljenih pogleda / otežanog disanja
ležimo i gledamo nalevo
u osušene listove palme / podivljalu puzavicu
Nemam običaj da čitam kad ustanem. Jutros sam napravio izuzetak. Možda i nisam, kada se bolje pogleda. Čitao sam ležeći; tek što sam otvorio oči, uzeo sam knjigu koju sam pre nekoliko dana dobio na poklon od devojke. Jednom davno sam spomenuo, dok smo sedeli na klupi u parku, kako imam želju da pročitam tu knjigu, i kako ću je, prvom prilikom uzeti iz biblioteke, ona je to zapamtila, i sada posle nekoliko nedelja (pritom bi valjalo naglasiti da sam ubrzo zaboravio na tu knjigu, što znači da je nisam ni uzeo iz biblioteke kako sam nameravao), knjigu sam imao u rukama, i propisno sam se obradovao; ne samo iz razloga što sam lud za tim austrijskim piscem, već me je obradovao njen gest. Dok smo večerali, izrazio sam joj zahvalnost, i jedva sam dočekao da je zgrabim (knjigu!) i prepustim joj se, u potpunosti.
Nikoga više ne interesuju pesme
zašto mučiti ljudi posle dana napornog rada
ili nakon godina i godina nezaposlenosti
Čemu sve to?
Nije da će neko od njih spoznati sebe
ili odskočiti od sreće nakon par stihova
sumnjam i da će se latiti papira i staviti svoje živote
na njih
Ako ćemo tako
nikoga više ne zanimaju priče
ili romani
osim ako nije u pitanju globalna zavera ili epska fantazija
jer gladna usta i uvezana creva maštare
Ne o sređenom
Nismo uspeli da opravimo kolače niti da kupimo crni i žuti sok ali smo, umesto đakonija, došli da pokupimo pohvale i pogrde i, sa ono malo ponosa što nam je preostalo, podelimo novi projekat ekipe
Dogovor je bio da me Tanja i Bane pokupe posle posla. Trebalo je posetiti par turističkih agencija, saznati uslove i pronaći smeštaj, što jeftinije i što brže moguće. Ostalo mi je možda još tri nedelje da smislim kuda ću pobeći dok je njima lagano gorelo po nogama. Oboje su uzeli godišnje odmore pre mene ali su odlagali odlazak u agencije do zadnjeg časa. Poslednja dva dana unervoženo bauljaju po gradu, izvlače ponude na papir i vagaju. Problem sa kojim se svo troje srećemo je raspon cene aranžmana, popunjenost i datum polaska.
Sedim za radnim stolom i plamenom prelazim