Išao sam u Ameriku desetak puta. Uglavnom na vrlo kratko. Nekad i na manje od 24 sata. Bilo je to u vreme dok sam radio u kabinetu predsednika Srbije. Takve su bile okolnost. Odlazak, desetak sati u avionu, dolazak, sastanci, najčešće u Zgradi UN na East riveru, sednica Saveta bezbednosti, obično, i povratak. Najduže sam bio prvi put. Tada još nisam bio u Kabinetu, bio sam slobodan strelac, privatno lice, svoj čovek, a u Njujork sam išao da bih video konvenciju Republikanaca na onim izborima kada je Džordž Buš trčao za svoj drugi mandat u Beloj kući protiv demokratskog kandidata Kerija.
Poslednjih dana naš se društveno-politički život usložio do krajnjih granica, a njegova entropija postigla je stepen koji u čoveku proizvodi stanovitu količinu nemira. Događaji prestižu događaje, prate ih odgovarajuće izjave zvaničnika, a zebnja raste. Ja, na primer, što bi Vulin rekao, kao građanin, imam želju da živim u normalnoj, mirnoj zemlji, koja ima definisan proevropski i civilizacijski put i izvestan cilj kome teži. U takvoj situaciji, prolazne rupe na putu, zastoji u transportu i svađe učesnika u saobraćaju, sve u figurativnom smislu, lakše je podnositi
Dok sam tako stajao u kapetanovoj kancelariji, u zgradi garnizonskog vojničkog kluba, vojna pošta 6485, Črnomelj, Socijalistička Republika Slovenija, razmišljao sam prevashodno o tome da li će blatnjava voda koja mi se sliva sa šinjela na čizme i posredno na kapetanov tepih, iznedriti neku, za mene dodatnu nevolju, veću i od one u kojoj već jesam.
Stojeći u stavu mirno bacao sam kriomice pogled na dole.
Mislio sam da pokušam, nehajno, da se pomerim korak nazad. Tako bi blato padalo na parket. Tu bi bilo lakše za čišćenje, ali bi, opet,
A Late Walk
When I go up through the mowing field,
The headless aftermath,
Smooth-laid like thatch with the heavy dew,
Half closes the garden path.
And when I come to the garden ground,
The whir of sober birds
Up from the tangle of withered weeds
Is sadder than any words.
Ja imam nade za ovaj grad
ja imam veliku nadu
ja imam grad
ja imam jutro svakoga jutra
ali jutro moje nade tek dolazi.
Nisam ljubitelj prošlih vremena. Ne mislim da je nekad bilo bolje. Ne bih nikako voleo da ponovo prolazim kroz sve to.
Ali, nečeg se, evo, sećam.
1977. godine, u jedno prohladno jesenje predvečerje, u kafani "Komunalac" na Dorćolu, okupila se omanja grupa mladih ljudi.
Žućkasto svetlo ugostiteljskog objekta svojim je prašnjavim i bolesnim prelivom davalo adekvatan tonalitet licima u grupi okupljenoj iznad čaršava sa nevidljivom šarom, oko par šoljica za tursku kafu i nekoliko praznih čaša od 2 deci.
Razgovarali su o novoj knjizi Raše Livade
Naslov jedne vesti od pre dan-dva svojom me je skrivenom porukom uznemirila. Naslov glasi: Manuel Vals: "Slika utopljenog dečaka iziskuje hitnu akciju." kada sam je pročitao pomislio sam kako je istina da đavo leži u malim stvarima. Hitnu akciju međunarodne zajednice, sudeći po Valsovoj izjavi, ne iziskuje izbeglička kriza koja desetine hiljada ljudi nateruje u izbeglištvo i moguću pogibelj, već slika dečaka čiji je leš voda izbacila na neku tursku plažu. Da fotograf u datom momentu nije bio na tom mestu, da li bi bilo povoda za hitnu akciju iako bi masa izbeglica i dalje završavala na dnu Mediterana ili na budimpeštanskoj železničkoj stanici ako je uspela da preskoči ogradu od bodljikave žice?
Na raspustu između gimnazije i fakulteta, onog leta gospodnjeg koje je svetu donelo dupli album "Piter Frampton Comes Alive”, krenuo sam autostopom po Evropi. Hičajking je tada bio normalna pojava. Svi koji su držali do sebe to su radili.
Poneo sam maslinasto zeleni ranac, vreću za spavanje, mapu i crveni pasoš.
Ideja je bila da presečem Italiju, prođem Francusku uzduž, dođem do Londona, a da u povratku svratim do Amsterdama i preko Belgije, Luksemburga i Švajcarske stignem nazad.
U jednom trenutku, na granici između Italije i Francuske, kod gradića Ventimilja,
Kompjuterska poezija
Čitam u kulturnom dodatku Politike od 5. avgusta 2017.
Tekst Milana Mišića
"Može li poezija da se piše na kompjuteru"
Naglašavam datum ne bez razloga
Naravno da može
Evo ja je tako pišem, sednem za svoj Mek i kad osetim potrebu, želju i mogućnost
Krenem da pišem
Da se razumemo
Nije to neka naročita poezija
Ali
Jeste poezija
Zašto jeste, ko je odredio da jeste, pitate se vi, moji verni čitaoci
Vi koji čitate sve što
Studentska omladina, nešto starijih učenika, službenici, mladi radnici i umetnici različitih profila, gradski vukovi (gradske lisice takođe) i jedan prerano ostareli bodi bilder, činili su publiku koncerta Discipline kučme u Domu omladine, u petak 11.11. 2011.
Neko sam se vreme dvoumio da li da odem. Gubitak rutine u odlascima na takve događaje, nemanje društva, vremenske prilike, glavobolja, mrzovolja, uzrast...lako je čoveku da istakne svaki od tih razloga, uz bezbroj drugih, da bi ostao kod kuće.
Zato sam ipak otišao. Ne mora lakoća u stvarima