A Poison Tree
I was angry with my friend:
I told my wrath, my wrath did end.
I was angry with my foe:
I told it not, my wrath did grow.
And I watered it in fears,
Night and morning with my tears;
And I sunned it with smiles,
And with soft deceitful wiles.
And it grew both day and night,
Till it bore an apple bright.
And my foe beheld it shine.
And he knew that it was mine,
And into my garden stole
When the night had veiled the pole;
In the morning glad I see
My foe outstretched
Na kraju Parade ponosa, tamo ispred Skupštine grada, Staša Zajović iz «Žena u crnom», obraćajući se okupljenima, reče da je tačno da je vlast obezbedila održavanje Prajda, ali da to «nije bilo iskreno».
Ne znam kako vi, ali ja svakog dana prelistam sve novine. Nije to ni jeftina, ni prijatna aktivnost. No računam, ne pijem, ne pušim, ne drogiram se, ne marim za izlaske, ne kockam se...ovo svakodnevno jutarnje unošenje štamparskog olova u organizam jedini mi je porok. Šta me tera u njega? Mislim, osim želje da u tom mozaiku uticaja i interferiranja saznam ko koga, ko kome i ko s kim. Pa najviše tzv «istraživačko čitalaštvo». Ono se od istraživačkog novinarstva razlikuje u tome što je fokusirano na potragu za inteligentnom formom života u srpskoj javnosti.
When I have fears
When I have fears that I may cease to be
Before my pen has glean'd my teeming brain,
Before high-piled books, in charactery,
Hold like rich garners the full ripen'd grain;
When I behold, upon the night's starr'd face,
Huge cloudy symbols of a high romance,
And think that I may never live to trace
Their shadows, with the magic hand of chance;
And when I feel, fair creature of an hour,
That I shall never look upon thee more,
Never have relish in the faery power
Of unreflecting love; - then on the shore
Of the wide world I stand alone, and think
Till love and fame to nothingness do sink.
2010. održana je u Beogradu relativno uspešna «Parada ponosa». Učesnici su se bezbedno razišli kućama, ali nasilnički incidenti desili su se posle završetka samog događaja. Gorak ukus u ustima ostavile su homofobne kampanje nekih pripadnika vlasti, npr. ministra Dačića kome se u pojedinim trenucima pridruživao i tadađnji gradonačelnik koji je homoseksualcima savetovao da lične afinitete izražavaju u svoja četri zida.
Čini mi se da se nalazimo u fazi demokratskog razvoja naše zemlje koja se odlikuje pojavama vezanim za delovanje političkih stranaka takvog kvaliteta da stvar ide ka opasnom obesmišljavanju same ideje demokratskog, tj.građanskog društva koje mnogi, pogrešno, nazivaju civilnim.
Pre par dana, novine su objavile vest: "DS traži da se definiše ko je opozicija u Srbiji." To je na temu razgovora, pregovora i natezanja oko objedinjavanja opozicije. Neki bi da se udruže, drugi da se okupe, treći da se ujedine. Zanimljivost, s tim u vezi, jeste da je Vojislav Koštunica, u decembru 2002, u drugom krugu predsedničkih izbora protiv Šešelja, imao izbornu konvenciju koja se zvala «Okupljanje za Srbiju».
Građansko društva u Srbiji, onaj njegov elitni sloj koji neki zovu Drugom, a neki Metastabilnom Srbijom, insistira na sukobu crnog i belog. Odnosno, insistira na sukobu, a da bi sukob bio kvalitetan i trajan, strane u sukobu treba da budu crna i bela. Bela je uvek dobra, kao što su dobri bili kauboji sa belim šeširima na početku filmske ere. Bela strana su metastabilne perjanice, šta god mislile, govorile i pisale. Crna je vlast, bez obzira da li je oličena u Miloševiću, Đinđiću, Tadiću ili Vučiću. Ovako stvoreni, crno-beli svet ne trpi sive nijanse. Ali zato u njemu postoji više od 50 nijansi crne.
Donesi mi melatonina
Curo fina
Donesi mi bensedina
Umesto vina
Donesi mi vitamina
Sa visina
Iz daljina
Premijer je, predstavljajući kandidata za novog ministra privrede, rekao da Sertić "nije marketinški majstor, već neko ko mnogo radi". Ukoliko se Vučić na ovaj način pežorativno odredio prema marketinškoj profesiji kao takvoj, onda je njegov stav posledica predrasuda koje o ovoj profesiji u Srbiji nisu nikakva retkost.