Pozorište jeste u službi čovečanstva. Neverovatno je koliko se malo govori o snazi i moći koje pozorište ima. Ili koje bi moglo da ima. Naročito u zemljama koje bi u prvi plan trebalo da stave reforme i celokupne društvene promene. Naročito u našoj zemlji, gde je kultura maltene izjednačena sa estradom. Upravo zato što jeste univerzalno, što nije konfliktno, što se bavi ljudskim dušama, strahovima i sumnjama i time menja sliku i o nama samima; što je u korelaciji sa drugima i u dijalogu sa svima; što premošćava ne samo kulturne razlike; što promoviše ideje i pozitivne vrednosti koje bi svi zajedno trebalo da poštujemo, što kritikuje one koje bi svi zajedno trebalo da kritikujemo.... baš zato je čudno da se pozorištu, u nas posvećuje veoma malo pažnje.
"Mama, zašto Srbija nije ni po čemu poznata?"
Upita me Nidža (9 godina), dok sam mu malopre spremala večeru. Ostadoh zatečena. (Znate te situacije kad naprosto mislite o nečemu drugom, mehanički obavljate radnju pranja povrća i onda dete uđe u kuhinju, sa tako nekim pitanjem).
"Kako to misliš nije poznata, ni po čemu?" (Znate te situacije kad na pitanje odgovarate pitanjem, da biste dobili malo na vremenu)
"Lepo. Engleska je poznata po onoj babetini kraljici.
Samo idiot može da nastavi da diže tiraž na nečemu što može da ugrožava neke ljudske živote (a i da šteti imidžu zemlje u celini). Doduše, kada se nakon konflikata preskoči podvlačenje crte, kada se ne utvrde uzroci i posledice, kada se ne osude krivci, kada se preskoči suočavanje, kada se ne prebroje žrtve, kada se ignorišu unesrećeni, kada Srbiju boli briga da uradi nešto na svom imidžu osim ako to za nju ne radi Novak Đoković - onda tu ulogu preuzimaju tabloidi kojima je u opisu delatnosti podilaženje najnižim strastima, podgrejavanje predrasuda i stereotipa, iskrivljavanje informacija, proizvodnja skandala... Pa onda nije ni čudo da Džon Vojt, otac Andželinin, bude proglašen za đaka Alojzija Stepinca, iako je Stepinac u vreme njegovog školovanja bio u komunističkom kućnom pritvoru.
Legla sam u krevet da spavam i odjednom me je obuzelo osećanje strahovitog straha da ću umreti. U snu, večeras. Budalasto jeste, ali prva stvar na koju sam pomislila kada sam ustala iz kreveta, skuvala još jedan čaj, zapalila cigaretu i sela pred ovaj beli papir bila je ta – da je danima centralna tema ovog bloga i šire, bio "govor mržnje".
Kako se ovo zove? Fina želja za dobro zdravlje i uspešnu karijeru? Sitna osveta? Ili malecna opomena drugima? PR i PRESS SLUŽBE.
"PR Služba" objavljuje koje je uslove tražio neki glumac za svoj rad u nekoj seriji? Kakva nezapamćena informisanost građana! "PR Služba" nas obaveštava da su u "ovim vremenima" ti uslovi neprihvatljivi. A u kojim vremenima bi bili? Ili kad su bili? Čisto onako, usput, pitam PR Službu.
“ Obustava prosuđivanja predstavlja filozofski pandan neodlučnosti, rešenje koje pozajmljuje da bi sebi očitovao volju nesposobnu da se opredeli za nešto drugo, osim za odsutnost, koja isključuje svaku lestvicu vrednosti i svaki kriterijum. “ (Pad u vreme, E. Sioran)
Kada je pre desetak godina u moju kuću ušao GO, shvatila sam da postoji društvena igra koju volim da igram.
I sad, gde je tu - smisao? Jer, ako je on u tome da ne činim ono što želim, da naprotiv, činim ono u šta ne verujem, onda se ja takvog smisla užasavam dublje od svakog besmisla. B. Pekić
Volela bih da neko uradi anketu sa našim političarima, a i sa ovima što nam često ili retko dolaze u goste: šta misle o značenju ove Pekićeve rečenice.
Mama je samo rekla: "Jebali vas i Srbi i Hrvati i naši!" Onda se okrenula prema meni i rekla: "Molim te, nauči samo to da svako svoje sranje nosi sa sobom u glavi!"