Da li ste znali da..
... je sirijski grad Halep neprekidno naseljen već oko 8000 godina, i da ga za sve to vreme, bez obzira na okolnosti, ljudi nikada nisu potpuno napustili?
Da li ste znali da...
... je Halep bio treći grad po veličini i značaju u Otomanskoj imperiji, posle Stambola
PUSTO OSTRVO
Pošto sam suviše zahtevao od kapetana broda kojim sam putovao, iskrcan sam na jednom pustom ostrvu. Dali su mi namirnica za petnaest dana ili petnaest godina (to nikada nisam uspeo sa sigurnošću da utvrdim), naoružanje i municiju (uključivši i atomske bombe), i dopustili su mi da sa broda ponesem jednu knjigu i jednu ploču.Izabrao sam Don Kihota i Orfeja. Valja objasniti zašto. Trebalo je da živim sam, i u mmiru, ako je to moguće. Trebalo je puno da radim i da mi što manje stvari odvlače pažnju. Nema bolje knjige nego što je Don Kihot, od koje se dobro nasmeje a u njoj je i nepostojeća Dulcineja, i Orfej, od koje se plače i u kojoj je umrla Euridika. Ovim namernim odsustvom ja sam ispunio svoje beskrajne noći.
ČESTITKE - DEO PRVI
Pošiljalac: dejan stankovic
Primalac: Advokat
Predmet: SREĆAN BOŽIC I USPEŠNA NOVA GODINA!
Poštovani gospodine doktore,
Potvrđujem prijem dokumenta, ovog puta ispravljenog.
Da budem iskren, dok sam čitao prvu verziju dokumenta i shvatio da nam je naš pravni zastupnik, koga plaćamo kao da ima kancelariju na Wall Streetu, poslao na potpis dokument u kome postoji nekoliko grubih grešaka na našu štetu, prvo sam pomislio da je u pitanju
Dobio sam divan poklon. Knjigu. ANNIE LEIBOVITZ, The Photographer’s Life, 1990 – 2005.
Neprekidan tok fotografija slikanih širom sveta na najneverovatnijim mestima i njačudnijim prilikama na prelazu vekova. Fotografije su nanizane onako kako su se nizali događaji i proticalo vreme. Svaka jedinstvena, a sve zajedno pripovedaju život umetnice. I druge živote. Uverljivo, setno, potresno, očaravajuće.
Scene iz života, porodične fotografije,
Sastanak
Današnji dan provešćemo u Madridu. Prošetaćemo gradom, a prtljag ćemo ostaviti zaključan u vozu. Put ćemo nastaviti još koliko večeras, ali brojniji, jer nam se pridružuju kolege iz ovdašnjeg našeg poslanstva da svi zajedno, sojuženi u očaju, nastavimo putovanje ka zapadu.
Neutralni Portugal odobrio nam je tranzitnu viza pod uslovom da se ne zadržavamo dugo. Obećali smo im da ćemo otići čim pre, a zapravo ne znamo ni koliko će to vremena biti, niti kuda bismo odatle mogli uteći.
Mi smo stotinu i dvadeset izgubljenih duša na proputovanju kroz Španiju. Donedavna, pre nego što nam je zemlja kapitulirala, bili smo diplomate Kraljevine Jugoslavije na službi u Italiji i Albaniji. Nema tome ni mesec dana. Sada smo građani porobljene i rasparčane zemlje, izgubljeni u svetu. Sa sobom u bežaniju vodimo porodice, poslugu. Kompozicija našeg specijalnog voza krcata je.
- Na putu smo kome se ne vidi kraj - vajkao se Crnjanski dok smo pušili uz otvoren prozor voza.
U povodu gostovanja na Sajmu Knjiga, u petak 28.10.2011. od 18:30 do 19:30. na štandu Geopoetike u Areni hale 1, potpisivaću zbirku priča "Odakle sam bila, više nisam"
Dođite. Kao poklončić, prva pripovetka iz zbirke:
(kratkometražni igrani film)
U Alfamu se ne dolazi kolima. Ulice su preuske i prestrme. Ovde se inače teško i sreće neko ko nije iz kraja, tek poneki turista nesvestan da se zatekao tamo gde žive ljudi i gde mu može biti i nije mesto.
U Alfami su prozori taman toliki da u svaki može da se urami po radoznala bakica. To što je alfamska mahala na padini okrenutoj ka Težu, to njima nije bitno. Alfamske babe lep pogled na reku slabo zanima.
Scena je sledeća. Na kauču sedi bakica, Dona Louredes se zove, i nekakav kokainirani krimos. On je nju kidnapovao i sad pokušava da nađe nekoga ko će da plati otkup. Badava, ne ide mu jer kome god da telefonirao i tražio pare, niko blage predstave nema o kojoj je Lourdes reč. Otmičar pita:
- A da nemate vi nekog bližeg?
A ona:
- Od kad je moj Orestes umro, skroz sam sama.
I on, kud će, šta će, odluči da bakicu, kad već od nje ne može da zaradi ni dinar, pusti na slobodu. A njoj žao, pa mu kaže:
- Hoćeš, sine, da ti dam penziju? Nećeš?
S proleća 1940, trupe Vermahta približavaju se Parizu. Drumovima ka jugu kreću se kolone izbeglica; putuju a ni sami ne znaju kuda. Putuju kako se ko snašao, a kad nestane goriva i motori stanu put nastavljaju pešice; gladni, žedni, uplakani. Tu i tamo na nebu se pojave štuke i meseršmiti da, onako iz zabave, malo pripucaju po bežaniji. Ne zna se koliko tih nesrećnika luta tražeći izlaz, ali govori se da ih je milion. Kreću se u panici i neredu a na
Kad si bizgov od 16 godina ti onda kod Kineza kupiš ćaletu na poklon florescenti roze brushalter.
Pokušaš da nagovoriš oca da ga proba, pa kad ti ne ide, staviš onaj brus na lice kao masku, pa kao šubaru, pa kao gaće, pa kao kačket, pa kao ne znam više šta. Glupiraš se: samo tako. Smešan si; posebno sebi.
Onda se smoriš (jer su ti svi dosadni) i odeš u svoju sobu s roze fluorecnetnim turbanom.
Za večerom se ponašaš više nego uzorno. Ljubezno se pozdravljaš sa gostima. Ležerno se šališ, kao da vodiš Noć Oskara. Služiš piće. Šarmiraš. Ali