Poštovani gospodine Josipoviću,
Primite moje iskrene čestitke za ulazak u EU. Lično mi je neizmerno drago što sam posle dugog čekanja, kao ex-jugoslovenski i već dve decenije europski državljanin, ponovo sugrađanin svojim mnogobrojnim prijateljima državljanima Republike Hrvatske. Kao građanin sa 20 godina više europskog staža od Vas usudio bih se konstatovati da ste ulaskom u EU učinili jedan veoma mudar potez.
Ovim čestitkama bih dodao i jednu ličnu molbu: molio bih Vas da se potrudite, u okviru svojih snaga i mogućnosti, da Hrvatska ovoga puta bude pažljivija u odnosu održanje naše zajedničke federalne domovine.
Ima dosta metafízike u razmišljanju ni o čemu.
Šta ja mislim o svetu? Otkud znam šta mislim o svetu! Da se razbolim, onda bih mislio o tome.
Šta mislim o stvarima? Koje mišljenje imam o uzrocima i posledicama? Šta sam meditirao o Bogu i o duši i o postanju sveta? Ne znam.
Za mene je misliti o tome zatvoriti oči i ne misliti. Navući zavese na prozoru... (ali na njemu nema zavesa).
Misterija stvari? Šta ja znam šta je misterija!... Jedina misterija je to što neko uopšte razmišlja o misterijama.
kuhinja, četvrtak 11:04
sin: »tata, mislim da nisam otišao u školu«
otac: "misliš?"
sin: "aha... proliv ili slava?"
otac: "proliv, slavu smo imali pre dva meseca"
otac je nekompetentan ali voljen roditelj. ne može se sve.
Neki klinci, Brazilci, glumci, humoristi, stand up komedijanti su se skupili i napravili youtube canal. Sasvim nov, sveži, hipe rinteligentan humor. Počeli su pre nekoliko meseci, a već su fenomen, ogroman, doduše ne svetski.
Još pre Hrista, kada su Rimljani osvajali Hispaniju, u planinama uz Atlantik živelo pleme Luzitanaca. Njihov vođa, po imenu Viriato, bio je spretan ratnik i godinama se uspešno opirao osvajačima.
I ko zna koliko bi Rimu još vremena i napora trebalo da pokori Luzitance da se jednoga dana pod šatorom rimskog vojskovođe Cipiona nisu pojavila trojica ljudi. U torbi su mu doneli lep poklon. Viriatovu glavu. Ubili su ga na spavanju.
U ponendeljak, 7. aprila 1941. kada su na naslovnim stranama lisabonskih dnevnih novina osvanule vesti o jučerašnjem napadu Sila osovine na Jugoslaviju i razornom bombardovanju Beograda, u Odeljenje za protokol Ministarstva inostranih poslova Portugala stigla je depeša sledećeg sadržaja:
Misija Kraljevine Jugoslavije u Lisabonu ima čast da obavesti
Rastanak
(nastavak priče o pesnicima u izgnanstvu)
S prvim mrakom napustili smo Madrid. Ako ništa drugo, u vozu dobro spavam.
Već je bio dan kad stigosmo na granicu. Portugalski carinici, u tamnim uniformama i s belim rukavicama, uzeše da nam preturaju po prtljagu i prepipavaju džepove. Prijavio sam da nosim 2.000 dolara. Toliko sam bio uspeo da uštedim. Nisam dugo u službi. Crnjanski i žena prijaviše nešto više. Hristić, naš dojučerašnji poslanik u Rimu, prijavio je, svojim sam ušima čuo, 25.000 dolara!
Već smo se bili smestili uz Eštorilu, i Crnjanski i ja smo se već bili zbližili, upitam ga ja:
- Šta je njemu? Šta ga je to uhvatilo?
- Kome? - pravi se on da me ne razume.
- Kako kome? Dučiću. Šta mu bi da napravi ono pozorište u Madridu, na stanici?
- Poznajem ga godinama - kaže - Nije bio ovakav ranije. Starost valjda. Sada, kad vetar duva sa Atlantika, on se zavija, po debelom trbuhu, novinama. Papir novina, dobro greje, veli. A kad se smeje, trbuh mu drhti kao balon.
Sastanak
Današnji dan provešćemo u Madridu. Prošetaćemo gradom, a prtljag ćemo ostaviti zaključan u vozu. Put ćemo nastaviti još koliko večeras, ali brojniji, jer nam se pridružuju kolege iz ovdašnjeg našeg poslanstva da svi zajedno, sojuženi u očaju, nastavimo putovanje ka zapadu.
Neutralni Portugal odobrio nam je tranzitnu viza pod uslovom da se ne zadržavamo dugo. Obećali smo im da ćemo otići čim pre, a zapravo ne znamo ni koliko će to vremena biti, niti kuda bismo odatle mogli uteći.
Mi smo stotinu i dvadeset izgubljenih duša na proputovanju kroz Španiju. Donedavna, pre nego što nam je zemlja kapitulirala, bili smo diplomate Kraljevine Jugoslavije na službi u Italiji i Albaniji. Nema tome ni mesec dana. Sada smo građani porobljene i rasparčane zemlje, izgubljeni u svetu. Sa sobom u bežaniju vodimo porodice, poslugu. Kompozicija našeg specijalnog voza krcata je.
- Na putu smo kome se ne vidi kraj - vajkao se Crnjanski dok smo pušili uz otvoren prozor voza.
Čuvar stada
V
Ima metafízike, i to dosta, u razmišljanju ni o čemu.
Šta ja mislim o svetu?
Otkud znam šta mislim o svetu!
Da se razbolim mislio bih o tome.
Šta mislim o stvarima?
Koje je moje mišljenje o uzrocima i posledicama?
Šta sam meditirao o Bogu i o duši
I o postanju sveta?
Ne znam. Za mene je misliti o tome zatvoriti oči
I ne misliti. Navući zavese
Na prozoru (ali na njemu nema zavesa).
Misterija stvari? Šta ja znam šta je misterija!
Recimo, hodaš gradom i saznaš da su na trgu, kojim prolaziš često, nekada davno ubijeni otac i sin - kralj i prestolonaslednik. Tako makar tvrdi vodič dok, kao dokaz, turistima pokazuje ožiljak od metka na obližnjoj fasadi.