BIla nekada na Radio Beogradu nekakva zla ptičica. Ona je svakoga jutra, u zlo doba – čini mi se u pet do sedam, crvkutala i cijukala kao da je sišla s uma sve ne bi li probudila decu iz najslađeg sna.
Dobro jutro deco! Ćirli-ći, ćiju-ći! Dobroj'tro deco!
A sve, kao fol, veselo i optimistički – počinje novi dan – Carpe diem.
Kako sam samo mrzeo tu nepostojeću ptičurinu! Kad zapijuče znaš da je napolju ciča
Sinoć na Utisku nedelje tema beše nasilje nad decom i među decom, ali sve se svelo na opasno poučan razgovor o vaspitanju dece i odraslih, generalno. Profi spuštačica slušalica g.đa Olja Bećković sabrala je stručnjake za vaspitanje (pedagog, psiholog, pop) na debatu. Zakasnio sam nisam pohvatao imena, ali svašta se tu pametno reklo.
Deca se ne vaspitavaju kaznom i batinama, kaže divna gospođa psiholog, Milena Jerotijević, inače,
Nekada davno gledao sam nekakav crno-beli film domaće produkcije. Ili je bila TV drama, ne znam tačno, bio sam baš mali. U svakom slučaju nekakav siromah čovek u izlogu radnje ugleda nešto najlepše što je ikada video: beli lakirani nameštaj za kombinovanu sobu. Kao iz bajke. Sve sa zlatnim okovom. I zaduži se nesrećnik do guše, kupi tu “sobu od poleture”, okači luster “s kristali što se ljiskaju kaj ribe u plitku vodu” i bude srećan-presrećan.
Osim "kombinavane sobe" taj čovek je imao i jedno muško dete od jedno pet-šest godina. I to dete, dok je bilo samo
Na slici njih dvoje. Dimitrije i Ursula. Grle se, vole se pred kamerama.
Dirljiv prizor iskreno radosnog susreta ministara vanskih dela Slovenije i Austrije negde u Alpima. Ruke šire, u lice se ljube, za junačko pitaju se zdravlje. Mita je srećan što će moći da ide u Austriju koliko puta hoće i kad hoće a da nikome o svojim namerama ne polaže računa. Bečka gospođa je isto zbog nečeg radosna, pojma
„Dva loša ubiše Miloša“ reče jednom neka kolmovana tetka u prastaroj sapunskoj operi (Dinastija) što se davala na TV Beogradu. Šta je ona stvarno rekla ne znam, nisam čuo, a i da sam čuo sto-posto bih dosad zaboravio. Ipak, dosetku duhovitog prevodioca evo, i dan danas, pamtim i rado je se povremeno setim.
A na nekakvoj australijskoj sapunici (ne sećam
Izašao portugalski prevod Na Drini ćuprije.
Na naslovnoj stranici, kao što smo i očekivali, fotografija mosta. Duduše pogrešnog.
Pitam: Šta je ovo?
Kažu: To smo tako iz marketinških razloga.
Oni, jelte, nisu mogli da nađu lepu sliku prave višegradske ćuprije ali su na svu sreću naleteli na ovu, bila im lepa i eto - našla se gde joj mesto nije.
Verujem da je to zato što niko od onih koji odlučuju nije pročitao
Baka i deda imali su klavir. Crn, lakiran, polukoncertni, bečka mehanika. Klavir je imao tri mesingane pedale i tri debeljuškaste noge koje su ličile na Mišelinovog lutka s stomačinama u krug. Ispod klavira baka je čuvala pribor za šivenje, Burde a deda nekakve fascikle. Klavir je podužnom stranom bio prislonjen uza zid, naguran u ugao, ali je opet zauzimao skoro četvrtinu dnevne sobe. U ćošku, iza svega, pored treće noge, bilo je moje tajno skrovište.
U ovom postu imam nameru da vam predstavim pet umetničkih radova koji potvrđuju meni donedavno nepoznatu teoriju da “svaki umetnički rad, hteo to umetnik ili ne, reflektuje kontekst države, društva, politike i ideologije u kojoj je nastao”.
Reč je o umetničkim instalacijama pomoću kojih su umetnici u dva vremenom razdvojena istorijska momenta i na dva geografski udaljena prostora iskazali svoja uverenja i kod umetničke publike i savremene
Na zahtev određenog dela ovdašnje publike koji me već mesecima prosto-naprosto zasipa (kad bi se zezali) zahtevima za porodični blog - kako reče pesnik: o deci, leptirićima, letećim ćilimima itd. - odlučio sam da se posle duže pauze javim zapisom o našim najbližim rođacima. P’onda kaže:
Trebalo je da moj mlađi sin napuni šest