suze mi krenuse ...
ako nekoga barem malo interesuje gde je otisla kreativnost u interpretaciji barem sto se muzickog sveta tice, neka pogleda ovog momka. Necete zazaliti.
ne smem ni da pomislim kako ovo zvuci kada se "odvrne" ... ali ne na sluskama =)
Idu dva coveka (u vicu originalno cetinjanina) ulicom, prilazi im stranac i pita (dok ga oni sve vreme tupo gledaju):
do you speak English?
parlez-vous français?
sprichst du Deutsch?
parli italiano?
hablas español?
Na kraju se covek okrete I ode.
Prvi:
-Jel vide ti koliko ovaj stranac govori jezika?
Drugi:
-Sto?! Jel mu to nesto pomoglo?
Menjao sam komp ... zezao se sa linuxom ponovo pa se kacim sa starog kompa na blog, (mora ponovo da se ukuca user name i password) i kada sam trebao da unesem informacije iskace mi ova poruka
al ga je pokidao Ambrozic ovde ... svaka mu cast!
U ovom gradu su bila i gora vremena, ali je uvek bilo i neke nade. I dalje verujem da ljude niko ne može da zameni, osim drugih ljudi, pa mi je jasno da su Branko Vukojević, Fleka, Đole Trip, Saša Mikrob, Robert Klajn, kao i Kosta, svaki za sebe i na svoj način donosili bogatstvo doživljaja grada i sveta, što smo sa njihovim odlascima u međuvremenu izgubili. Po njima se naše ulice nikad neće zvati, ali ćemo ih mi u sebi krstiti njihovim imenima kad god prođemo tamo gde smo sa njima stajali i sedeli.
U međuvremenu,
Kako bi zivot izgledao kada bi konstantno bio pracen muzikom u tvojoj glavi?
I sad kao neko dobije posao u firmi koja radi monitoring ljudskih zivota preko nekih kamera integrisanih u klijenta i njegov zadatak je da mu pusta muziku prema situaciji u kojoj se ovaj nalazi. Kao u filmu ...
Danas trcim i razmisljam o jednom ljudskom fenomenu koji sam prvi put primetio za vreme bombardovanja, a koji sam kasnije nastavio da primecujem i kod nekih drugih zivotnih okolnosti. Evo o cemu se radi.