De Merteuil: Dete moje, zašto ga nisi odbila? Zašto mu nisi rekla ‘'Ne!''
Madame de Volange: Pa, ja sam stalno govorila ‘'Ne!'', ali to nije bilo ono što sam radila. (Opasne veze -1988)
Danas je Božić po Gregorijanskom kalendaru.
Za Njutna
Eksperimentalci misle da je pretpostavka o normalnosti dokazana matematička teorema, dok matematičari veruju da je ona eksperimentalno utvrdjena činjenica.
Obradjujem ovih dana neke podatke ''sa terena'' i primetim da mnogi statistički metodi za poredjenje različitih populacija - pušača i nepušača, na primer, ili lekara i bolničarki, itd. - u sebi implicitno sadrže pretpostavku o normalnosti
Na prethodnom blogu, Mića Marković je postavio sjajno pitanje, ali kad sam razmislio o odgovoru, shvatio sam da bi on bio predugačak i da zavredjuje poseban blog. Mićino pitanje se odnosilo na to kako se dolazi do matematičkih rešenja, ili kako se nešto dokazuje.
O tome, naravno, postoji cela nauka, i ja ću ovde da pokazem par prostih primera, ilustracije radi. Potom ćemo naći vezu izmedju matematike, muzike i još koječega.
Pre svega, da bi nešto dokazali ili opovrgli, moramo da imamo tvrdnju.
Pre pet dana, Džon Horton Konvej, jedan od najvećih matematičara današnjice, profesor na Prinston Univerzitetu, dobio je visoku temperaturu i, nakon tri dana groznice, umro je 11. aprila 2020. godine. Odneo ga je COVID – 19. O tom izuzetnom čoveku je ovaj blog .
Prema jednoj paušalnoj i nepreciznoj (ali često korišćenoj) klasifikaciji postoje dve vrste pisaca: oni koji su živeli
Poznato je da su stakla na prozorima srednjevekovnih crkvi deblja pri dnu prozora nego pri vrhu. Ovo se objašnjava time da je staklo, zapravo, tečnost velike viskoznosti i da, kao neki beskrajno spori vodopad, brzinom od dela milimetra za vek, pada ka dnu prozora i tu se nagomilava.. Ovo objašnjenje, koje se često može naći u nekim knjigama o staklu, nije tačno.
Prvo, staklo nije tečnost. Radi se o tome da je tehnologija
a povodom predstojećeg kraja sveta…
Ako bi želeo da istražuje Afriku, španski moreplovac iz 15. veka bi se prvo otisnuo pravo ka zapadu. Posle nekog kraćeg vremena takve plovidbe, on bi odredio tačnu visinu zvezde Severnjače (Polaris) iznad horizonta na tom mestu, koristeći astrolab, a onda bi okrenuo brod i zaplovio na jug, držeći taj pravac sve dok ne bi video, sa leve strane broda, zapadnu obalu Afrike. Ploveći dalje ka jugu duž te obale, Severnjača bi mu se ukazivala
Ovaj post je nastao posle jedne kraće prepiske sa Doscsumann-om, čovekom koji je, na moje divljenje, veliki entuzijasta for all things BIG and amazing. On me je na ovo “nagovorio”, i na tome sam mu grahamski (do beskonačnosti i nazad) zahvalan.
Kad sam bio mali i išao u neke osnovne škole, čuo sam da postoje neimenovana “primitivna
Ako bi sproveli anketu medju matematičarima i pitali ih koji je, po njihovom mišljenju, danas najteži nerešen fundamentalni matematički problem, verujem da bi njih 9 od 10 odgovorili "Riemannova hipoteza". Ovaj problem je svrstan medju milenijumske probleme Clay matematičkog instituta i za njegovo rešenje je ponudjena nagrada od milion dolara. Problem je postavio B. Riemann u jednom
Na ovaj blog me je inspirisalo jedno skorije otkriće o svetlećim noćnim obacima, i jedna pesma Cid Cormana, koja mi se danima vrzma po glavi:
The appearance of
snow. It is as if
everything I
had thought possible
suddenly occurred
and nothing happened.
Pri odgovarajućim