Jedna od 175 generacija...
Nekako, u ovim teškim vremenima kad god se okupi generacija za stolom, u kafani ili gde god drugde, posegnemo za starim pričama iz škole. Valjda bežanjem u detinjstvo, mladost, potiskujemo turobnu svakodnevicu, naivnim i iz današnjeg ugla gledano, bezazlenim nestašlucima. Ponekad bi mi sve te priče, prežvakane stotinu puta, sa uvek novim detaljima, bile zamorne, a onda ipak uhvatim vazduh i sam zaronim duboko u sećanja.
Ne znam kako i zbog čega, ali nekako mi pade na pamet jedna dogodovština iz vremena bombardovanja i naše slavne pobede nad NATO-agresorom.
»Negde oko Metinog brda (deo Kragujevca, blizu »Zastave«), uprkos svakodnevnim bombardovanjima, jedna starija baka sedi na tremu, naslonjena na ogradu. U tom trenutku se začu zvuk aviona koji je nadletao »Zastavu«, pa odmah zatim fijuk bombe i eksplozija. Uplašena unuka istrči na trem sa namerom da baku uvede u kuću, medjutim ona se nije ni pomerila...Ipak kada je videla unuku, pored sebe, upita je: »Šta
Elem, ko o čemu, a ja o politici. Neko, ko čita moje blogove, a ne poznaje me, reći će da sam inficiran politikom, neko ko me delimično poznaje tumačiće moje stavove, kao neostvarenu političku ambiciju, onaj broj ljudi koji me dobro poznaje znaće o čemu se radi!
Da ukratko rekapituliram: Od 1991, kada sam sa prijateljima organizovao, jedini, koncert za mir u Srbiji, pa preko promovisanja Panića kao protivkandidata Miloševiću 1992, preko otkaza koji sam odmah popio u kragujevačkom Studentskom kulturnom centru (SKC-u), pa preko nestranačkog
U poslednjih par dana se dogodilo nekoliko slucajeva prebijanja bejzbol palicama, sa teškim posledicama, pa i smrtnim ! Pretučen ovaj, pretucen onaj....u centru grada, u sred bela dana....na izlasku iz kafića, na izlasku iz ordinacije....huligani upali u Zdravstveni centar i palicama sve polupali....sukobili se ovi navijači, sa onim.... Pretnje smrću, kidnapovanja, pljacke, male i velike, a džeparenje mu sad nekako dodje Robin-Hudovska varijanta, koja se u medijima više i ne spominje. "Obična" ubistva više nemaju mesta u dnevnim hronikama...samo kasapljenja, serijske ubice
Baš vrućina ovih dana, al neka-volim kad pripeče, bolje je nego kad zima zagudi, sneg, lapavica, kaput, šal....Uff! Na ulici malo sveta, tek oni koji iz bilo kog razloga moraju, nešto mladjeg sveta koje se uputilo ka bazenima ili jezeru...Čak i bašte kafića, prekrivene šarenim suncobranima tu i tamo imaju tek po nekog gosta, koji zastane da popije nešto osvežavajuće, pa da krene svojim putem. Nema više ni rastopljenog asfalta da se ugiba pod sporim i lenjim koracima prolaznika, sve su nas preplavile „behaton“ ploče. Nervozni vozači u automobilima, sa ili bez klime, trube
Zašto bi neka svadba mogla da bude tema Bloga? Zašto bih o tome pisao, a i zašto bi to nekoga izvan kruga rodbine i prijatelja to i zanimalo...Uostalom svakog vikenda ili kad god već, venčava se stotine njih, zar ne....? Ni sam nisam ljubitelj kolektivnog prangijanja, poskakivanja i podvriskivanja, valjda kad se dodje u neke godine na sve se gleda sasvim drugačije..No, ipak bio sam gost na njihovoj svadbi, Mirka i Nene...
Moja porodica me nije, za razliku od nekih drugih, opterećivala iskustvima teških godina. Tek tu i tamo sam ponešto saznavao o ratnim dogadjanjima, odnosima partizana i četnika, podelama, stradanjima, Ibeovcima, Golom otoku, Brionskom plenumu...Nekako se politika držala podalje od kuće, A I MI OD NJE, tek pamtim da je Deda