Skoro dve decenije nakon početka ratnih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, podaci Komisije za nestala lica Vlade Srbije pokazuju da se oko 16.000 osoba vode kao nestale.

Predsednik Vladine komisije za nestala lica Veljko Odalović ukazuje na to da se na Kosovu i Metohiji 1.886 osoba vodi kao nestalo, od kojih je 537 Srba i ostalih nealbanaca.

Povodom Međunarodnog dana nestalih, Fond za humanitarno pravo (FHP) predstavio je popis ubijenih, stradalih i nestalih Srba, Roma, Bošnjaka, Crnogoraca i drugih nealbanaca na Kosovu u periodu od 1. januara 1998. do 31. decembra 2000. Tom prilikom prisutnima je prikazan i TV spot "Da ljudi pamte ljude", koji će biti emitovan u medijima u Srbiji i na Kosovu kao poziv porodicama ubijenih, stradalih i nestalih da se jave FHP-u i provere podatke o njihovim najbližim i o drugim žrtvama o kojima imaju saznanja.

U saopštenju FHP se navodi :

“Tokom oružanog sukoba na Kosovu u periodu od 1. januara 1998. do 14. juna 1999. godine i nakon dolaska međunarodnih snaga na Kosovo do decembra 2000. godine, na Kosovu je ubijeno, stradalo i nestalo 13.421 osoba. O sudbini 1.886 osobe se ni danas ne zna ništa a njihove porodice još uvek tragaju za njihovim telima. Među njima je preko 500 Srba, Roma, Bošnjaka i drugih nealbanaca.
Od ukupnog broja žrtava (13.421), 10.533 su Albanci, 2.238 su Srbi,

 
2009-08-26 17:30:21
Kultura

Čovek - u mudrim izrekama i stvarnosti

Milan Karagaća RSS / 26.08.2009. u 18:30

Čovek- kako to gordo, a ponekad gorko, zvuči.

Mnogo je mudrih izreka o čoveku, ali je i mnogo onoga što sam čovek radi devalvirajući čoveka u sebi.

"Neki su Darvina bukvalno shvatili pa od svakog majmuna očekuju da postane čovjek."

Čovek je najsavršeniji, ali ne  savršen, oblik života nastao na zemlji, a neki se pitaju da li je savršenstvo ili greška prirode. Ako zamislimo da je 4,5 milijarde godina Zemljine istorije sabijeno u jedan normalan zemaljski dan,

 

Osnivanje Socijaldemokratskog pokreta Srbije najavljuje se kao ambiciozan politički projekat, a vreme će vrlo brzo pokazati  u kojoj meri je prihvatljiv i da li je kao takav moguć.

Srbija je izgleda već umorna i od lidera i stranaka i obećanja, što je šansa za novu modernu levicu ali i opasnost da zbog opšte apatije i taj projekat propadne. Bez obzira na lepo sročene namere, kojih inače ne manjka kod svih, ako se bude radilo o stvaranju stranke da bi neko bio lider, slabi su izgledi za njen uspeh, a narodu opet samo "obećanje ludom radovanje."

Činjenica je da, i pored 488 zvanično registrovanih stranaka, strančica i stranputica, Srbija nema modernu i jaku levicu kao okosnicu garancija socijalno odgovorne države. Imamo jasno diferenciranu desnicu, desni centar, priličan haos u centru i konfuziju na levom centru. Naime, neke  stranke, zavisno od svog odnosa prema nacionalnom i socijalnom pitanju, variraju između desnog centra, centra i levo od centra.

Uskoro će 9 godina od  5.oktobra i demokratskih promena, dovoljno da se promeni šta se promeniti htelo ako se htelo i moglo. Možda je više moglo da se više htelo.

 Da li je, i nakon 9 godina demokratske vlasti,  i šta iznevereno, šta je ostvareno, šta  sve nije?Šta su uzroci i razlozi da je tako kako jeste, a nije kao što bi trebalo i kao što je obećano?

Može li narod toliko trpeti koliko pozicija i opozicija mogu uživati?

Dokle smo spremni da slušamo demagogiju o boljem životu od onih koji uveliko žive u izobilju?

Sve su to pitanja koja nameće surova stvarnost, sa izgledima da zbog svega neurađenog i posledica velike svetske krize , bude još gore.

Najavljuje se dalje otpuštanje zaposlenih ali i talas štrajkova i demonstracija.

Sve je to ozbiljan povod da se razmišlja i koliko je u proteklih 9 godina zapostavljena ili neadekvatno tretirana socijalna dimenzija tranzicije i sporih reformi.

Prema tome, ima dosta ozbiljnih razloga da se razmišlja o jednom širokom Socijaldemokratskom pokretu u Srbiji, pod uslovom da nam ne nudi samo kritike postojećeg stanje,  stranaka i vlasti već jasno kaže šta hoće, inače će umesto ozbiljnog političkog aktera biti samo jedan od nizu brojeva stranaka,( kojih imamo koliko i sve zemlje razvijene Zapadne demokratije zajedno.)

Pre nekoliko dana dr. Dušan Janjić je na konferenciji za štampu najavio formiranje upravo  Socijaldemokratskog  pokreta Srbije,a u obrazloženju inicijative istakao:

” 1.-Srbija je umorna od nekvalifikovanih, neodlučnih i korumpiranih vođa, od iskompromitovanih političkih stranaka i javnih institucija. Srbiju bi trebalo da predvodi odlučno, obrazovano vođstvo, s jasnim pogledom u budućnost,

 

 Žene heroji.

Lepa Radić je bila  jedna obična devojčica, jedna “mala iz Bosanske Krupe”, vesela, devojčurak kao i sve tinejdžerke,(iako se to tada nije ako zvalo), išla je u školu, smejala se, ispod oka stidljivo gledala momčiće i sa drugaricama pričala koji joj se sviđa, maštala o prvim sastancima i ko zna o čemu još. Bila je i ona nečija simpatija, nečija mala iz Bosanske Krupe. Danas bi bila baka sa mnogobrojnim unucima, praunucima, čukununicima…

Ali,Lepa Radić je imala tek 17 godina kada je sa  postolja pod vešalima pokušala da se obrati zarobljenom narodu iz zbega, ali je omča prekinula njene posljednje reči.

Ovo je podsećanje na jednu od mnogobrojnih hrabrih devojaka i žena koje su dale svoje živote braneći slobodu i svoj narod , podsećanje na sve heroine iz naše istorije.

 

Pitanje koje se već 20 godina ponavlja na različitim nivoima, međunarodnim, regionalnim,lokalnim, počev od visokih naučnih krugova, istortičara, političara, ekonomista ali i, sve više i češće, običnih građana- onih istih radnih ljudi i građana koji su odavno bez posla i nisu radni ljudi.

Evidentno je da proces raspada još nije završen ni u glavama ljudi ni u stvarnosti. Nisu rasčićene mnoge stvari koje bi se u demokratskim državama koje su se dobrovoljno razišle podrazumevale. Deobni bilans nije okončan, nerešeni imovinsko-pravni odnosi, prava po osnovu socijalnog i penzijskog osiguranja, pitanje imovine i povratka izbeglih, proteranih i raseljenih lica, nisu pronađeni svi nestali, mnogima se ne znaju grobovi, međusobni odnosi između novonastalih država su formalno normalizovani a stvarno opterećeni sa povremenim varničenjima.

Svi hoće u EU, svi se zalažu za dobrosusedske odnose, suživot, prijateljstvo, čak i tešnju regionalnu ekonomsku saradnju,neko zajedničko tržište i zajednički nastup u trećim zemljama, a sve smo to imali pa rasturili.

Istovremeno, ima i onih što se uporno trude da dokažu kako je upravo SFRJ bila pogubna za Hrvate, za Srbe, za ove ili one i što više se trude to im je rezultat nepovoljniji po njihove teze.

U svakom  slučaju, kako vreme odmiče sve više se potvrđuje da bi bila bolja reformisana SFRJ nego manje-više deformisane njene naslednice.

To potvrđuje i činjenica da se sve bivše republike kad im to treba pozivaju na SFRJ i hvale eto kao mi smo onda to i to. Tako Hrvatska kad je u pitanju ulazak u EU ističe prava građana, svoj antifašizam, odriče se NDH, a u praksi toleriše takve pojave.

U Srbiji takođe, kad nam treba onda potežemo nesvrstanost i ističemo Tita kao osnivača, istovremeno izjednačavamo četnike i partizane, Tita koristimo za spoljne a Dražu za unutrašnje potrebe, marginalizujemo događaje iz NOB, ukinuli smo Dan oslobođenja Beograda, a onda kada nas ruski ambasador na to podseti i kada Medvedev dolazi baš će da bude jubilarno obeležavanje Dana oslobođenja Beograda.

Kao što neko s pravom primeti, Jugoslavija možda i nije bila najbolje, ali je svakako bila najmanje rđavo rešenje. Bar to je, ako ništa drugo dokazao i besmisleni rat u kojem su skoro svi prošli gore zbog toga što su je rušili, umesto da su je civilizovano preuredili.

 Dakle, hteli mi to ili ne tema i dileme o raspadu Jugoslavije još dugo će biti aktuelne.

Dobru osnovu za raspravu o tome da li je raspad bilo neminovnost, zavera, veštačka tvorevina, samodestrukcija, nečija instrukcija konstrukcija, ili štagod drugo, nudi tekst Vuka Perišića.

 

U centru Novog Sada od juče postoji “Prolaz Srđana Aleksića», koji je dobio ime po mladiću iz Trebinja ubijenog u rodnom gradu zato što je branio komšiju i prijatelja Alena Glavovića, Muslimana iz Trebinja

Srđan Aleksić je imao 26 godina kada je ubijen. Bio je juniorski rekorder u plivanju i bavio se amaterskim pozorištem

Srđana Aleksića, vojnika Vojske Republike Srpske ubili su pripadnici te iste vojske pošto im se suprotstavio kada su na ulici htjeli da ubiju njegovog poznanika, Bošnjaka iz Trebinja. Dana 21. januara 1993. godine grupa pripadnika Vojske Republike Srpske je legitimisala osobe na trebinjskoj  pijaci. Nakon što su ustanovili da je jedna od legitimisanih osoba Alen Glavović, Bošnjak, počeli su ga maltretirati i tući. Tada je Srđan priskočio u pomoć Glavoviću, a četvorica vojnika su, umjesto Glavovića, kundacima pušaka pretukli Srđana. Od zadobijenih batina Srđan je pao u komu, i preminuo je 27. januara 1993. godine.  

Srđanov otac Rade tada je napisao čitulju u kojoj je naveo:
"Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost."

 

Kada se u novinama pojave naslovi kao “Tajne službe vojske bez ikakve kontrole”, “Magija tajnih službi  i izjave ministra odbrane da sa direktorima službi sarađuje na bazi promenljivog poverenja, a ne da sa njima rukovodi iako su mu potčinjeni, to naravno izazove niz dobronamernij ali i onih drugih pitanja u vezi tih “misterioznih” službi.

Već devet godina priča se o reformi sistema odbrane, svaki ministar odbrane na kraju svake godine govori o značajnim rezultatima koji su postignuti a posebno svaki ističe kako je upravo “od kako je on ministar napravljen ogroman i suštinski pomak“. Bilo bi krajnje neodgovorno reći da nisu ostvareni značajni reformski procesi, uz isto tako značajne promašaje, počev od masovnog i neselektivnog penzionisanja i lutanja oko koncepcijskih pristupa.

Inače, održano je na stotine konferencija, seminara, savetovanja, javnih rasprava, stručnih konsultacija, realizovano mnogo mnogo uzajamnih radnih poseta na različitim nivoima sa ciljem da se razmenu iskustva o reformi sistema bezbednosti.

Neka ranija  ekipa iz Generalštaba i Ministarstva odbrane predlagala je ujedinjenje VOA i VBA u jednu službu, iako nigde u svetu nema primera da su te dve službe objedinjene. Državni sekretar za politiku odbrane Dušan Spasojević odbacio je taj model spajanja i naložio da se nekadašnji model tih službi u JNA modifikuju za današnja vremena, jer se, po njemu, a što je i tačno , pokazao kao bolji i funkcionalniji od predloženih rešenja.

Naša navika je izgleda da patimo od naše posebnosti pa tako prikupimo iskustva mnogih zemalja, izučimo različite modele, ukrstimo ih i onda umesto da odaberemo najbolji mi napravimo kombinaciju najlošijih rešenja i to zovemo kao naš specifični model.

 
2009-07-11 19:44:50
Politika

NATO- ne,možda, da

Milan Karagaća RSS / 11.07.2009. u 20:44

Postoji ona poznata pitalica koja je razlika  između diplomate, vojnika i devojke. Dakle, kad diplomata kaže «da» misli «možda», kad kaže «možda» misli «ne», a ako kaže «ne» i nije diplomata. Za vojnika «da» znači da, «ne» znači ne, a ako odgovori  «možda» i nije vojnik. Kad devojka,  kaže «ne» znači «možda» , «možda» znači «da», a ako kaže odmah «da» i nije devojka. Po toj analogiji možemo posmatrati i odnos Srbije prema prema evropskim i evroatlantskim integracijama, s tim da se često ne zna u kojoj je ulozi, diplomate, vojnika ili devojke.

Ako je suditi po medijima,izgleda da se aktuelizuje pitanje našeg odnosa sa i prema NATO-u, a čak se pominje i mogućnost da se ona mudra Deklaracija o vojnoj neutralnosti preispita u Narodnoj skupštini, sa namerom da se ukine.

Šta je sve uticalo na to, da li zahtev DSS da se raspiše referendum,da li neka druga kretanja ili stagnacije, da li razočaranje onih koji su očekivali da će Rusija i SAD obnoviti «hladni rat», a Medvedev i Obama upravo rekli da od toga nema ništa. Time otpada i ona teorija «da ćemo čekati promenu međunarodnih okolnosti i onda povratiti sve što smo izgubili i što su nam oteli, a mi njima nismo uspeli «. Doduše, takvu teoriju su zastupali čelnici SNS dok su mislili radikalno, a ne racionalno.

U međuvremenu smo,zarad unutrašnje-političkih kombinacija i kalkulacija doneli čuvenu i premudru Deklaraciju o vojnoj neutralnosti, tako da naše članstvo u NATO nije uopšte aktuelno jer niti nas ko zove niti bi mi kao hteli. Doduše,

 
2009-07-07 12:58:41
Politika

KOSOVO – oprečne poruke i konfuzija

Milan Karagaća RSS / 07.07.2009. u 13:58


Posle priličnog lutanja, Srbija se prošle godine konačno nametnula kao ozbiljan partner međunarodnoj zajednici  postavljajući problem Kosova pred Međunarodni sud pravde.

Srbija dosledno i principijelno zastupa stav u svim međunarodnim kontaktima i forumima da ne priznaje niti će priznati nezavisnost  Kosova.

I ne treba Srbija da prizna nezavisno Kosovo, niti se to od nje traži,ali mora sama sebi da prizna da popstoje mnogi problemi koje treba  i koji se mogu rešavati nevezano za to.

Sve je to u redu ali Srbi na Kosovu i građani Kosova moraju da žive i rade,da regulišu osnovne životne probleme koji ne mogu da stoje i čekaju odluke međunarodnog suda pravde.

E u tom pogledu izgleda i vlada najveća konfuzija. Dovoljno je pomenuti samo stavove oko učešća na lokalnim izborima, oko izlaska pa ponovnog ulaska Srba u KPS, oko plaćanja i neplaćanja pa onda plaćanja i dobijanje struje.

Sve u svemu, utisak je da se glavna briga oko Kosova svodi na to koliko će se moći eksploatisati na unutrašnjem političkom planu.

Dakle, sve ovo liči na poznatu taktika kreni-stani ,na konfuziju u kojoj  se sve manje zna šta je patriotsko a šta ne,ko su patriote a ko izdajnici ili da se može biti malo jedno i malo drugo u isto vreme. Evo prosto. Prošle godine su rekli izađite iz KPS,

 

 

Potpisivanjem međunarodne deklaracije na konferenciji održanoj u Pragu - 46 zemalja se obavezalo da će nastaviti proces restitucije imovine silom oduzete Jevrejima tokom holokausta. Deklaraciju iz Terezina su potpisale države EU, SAD, Rusija, kao i sve zemlje bivše Jugoslavije.

Jedino su se izdvojili Vatikan i Srbija koji su konferenciji, koja je u Pragu organizovana na samom kraju češkog predsedavanja Evropskoj uniji, prisustvovali kao posmatrači

Za razliku od svih zemalja koje su na konferenciju o imovini žrtava holokausta poslale delegacije sastavljene od predstavnika resornih ministarstava, Srbija je poslala svog ambasadora u Češkoj i to bez ikakvih ovlašćenja.

Aleksandar Nećak je konferenciji prisustvovao kao predstavnik Saveza jevrejskih opština Srbije i podneo izveštaj o situaciji sa restitucijom u Srbiji.
Uputio sam pisma svim resornim ministarstvima i niko nije odgovorio, osim premijera, koji mi je odgovorio da je prosledio dopis svim ministarstvima, odakle će mi se javiti. Do danas se niko nije javio. Shvatio sam da ne postoji koordinacija, jedno ministarstvo ne zna šta se događa u drugom”, objašnjava Nećak.

Deklaracija iz Terezina nije pravno obavezujući dokument već ima moralni značaj i zemlje potpisnice obavezuje da "isprave posledice nelegalnog konfiskovanja imovine, kao i prisilnih prodaja koje su pratile progon nedužnih ljudi" od nacista. 

Ko se još seća onog vremena kada smo ,za domaće potrebe ,govorili o Srbima i Jevrejima kao narodima stradalnicima,bratstvu po stradanju,

 

Milan Karagaća

Milan Karagaća
Datum rоđenja:  20.05.1951 Pol:  Muški Član od:  15.09.2006 VIP izbora:  87 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana